Razmatranje uz blagdan svetoga Luke, evanđelista
Što ako pred Bogom više ništa ne moraš skrivati?
Pred Boga smijem doći takav kakav jesam
Ponekad mi je lakše vjerovati da Bog ljubi nekog drugog nego prihvatiti da ljubi mene.
O drugome mogu razmišljati izdaleka, ali sebe poznajem iznutra.
Znam što sam obećao pa nisam ispunio, koliko sam puta prešutio ono što je trebalo reći i koliko sam puta povrijedio nekoga tko je od mene očekivao razumijevanje.
Zato se i u molitvi pokušavam sabrati, urediti svoje misli i pronaći prave riječi, kao da pred Boga trebam doći tek kada budem dovoljno dobar da me primi.
A onda otvorim Lukino evanđelje i susretnem Isusa koji prilazi ljudima upravo usred njihova nesređenog života. Zastaje pred njihovom boli, ulazi u njihove kuće i dopušta da mu se približe sa svime što ih opterećuje. Dok ga gledam, polako shvaćam da i ja smijem doći takav kakav jesam.
Dopustiti Isusu da dotakne moj stvarni život
U tome mi je sveti Luka osobito blizak. U njegovu Evanđelju ima mjesta za čovjeka koji ne zna kako dalje, koji se stidi svoje prošlosti ili se umorio od pokušaja da nešto promijeni. Ima mjesta za suze koje se više ne mogu zadržati i za molitvu koja stane u nekoliko riječi. Čitajući te susrete, prepoznajem koliko se često bojim da će me netko, ako me doista upozna, manje voljeti. Taj strah unosim i u odnos s Bogom. Pokazujem mu ono što i sam na sebi mogu prihvatiti, a ono bolno pokušavam sakriti, premda upravo ondje najviše trebam njegovu blizinu. Luka me ohrabruje da pred Isusom prestanem braniti sliku o sebi i dopustim mu da dotakne moj stvarni život.
Očev zagrljaj daje mi snagu za povratak
Osobno me privlači prizor izgubljenoga sina koji se vraća kući. Razumijem njegovu potrebu da unaprijed pripremi što će reći ocu. I ja često u sebi sastavljam objašnjenja, tražim okolnosti koje bi ublažile moju odgovornost i pokušavam pronaći način da priznanje manje zaboli.
A otac ga već ugleda i trči mu ususret. Sin još nije uspio izgovoriti sve što je namjeravao, a već se nalazi u njegovu zagrljaju. Pred tim prizorom učim koliko je povratak jednostavan i koliko mi je ipak teško učiniti prvi korak. Trebam priznati da sam pogriješio, ustati iz onoga što me udaljuje od života i povjerovati da me Otac želi primiti. Njegov zagrljaj daje mi snagu da počnem živjeti drukčije.
Kada mi je teško radovati se tuđem povratku
Ali prepoznajem se i u starijem sinu koji ostaje pred vratima.
Postoje trenutci kada tuđi povratak gledam s nepovjerenjem, osobito ako sam zbog te osobe trpio. Pitam se je li njezino kajanje dovoljno iskreno i hoće li se ponovno dogoditi isto. Katkad me zaboli i sama dobrota koju prima, jer mi se čini da moj trud nitko nije primijetio. Tada otkrivam koliko i meni treba Očeva ljubav. Mogu godinama biti blizu svetih stvari, a ipak imati srce koje ne zna primiti radost drugoga. Potrebno mi je da Otac izađe i preda me, da sasluša moju gorčinu i pomogne mi razumjeti kako moj život u njegovoj kući nije zaboravljen.
Ljubav koja mijenja moje odluke
Slično me dotiče Isusov susret sa Zakejem. Usred mnoštva Isus primjećuje čovjeka koji se popeo na stablo i želi doći u njegov dom. Pokušavam zamisliti što je Zakeju značilo čuti da netko želi biti njegov gost, premda svi znaju kako je živio. Ta prihvaćenost u njemu stvara odluku da popravi počinjenu nepravdu. Tu prepoznajem nešto što i sam trebam naučiti: dopustiti Bogu da me ljubi toliko blizu i da njegova ljubav zahvati moje odluke.
Lako mi je ostati dodirnut evanđeoskim prizorom, a zatim nastaviti po starome.
Mnogo je zahtjevnije nakon molitve nekoga nazvati, priznati krivnju, vratiti dug ili prestati opravdavati naviku zbog koje drugi trpe.
Ostati pred Ocem i kada mi je teško
Luka mi približava i Isusa koji moli u tjeskobi. Takav Isus mi je potreban kada se bojim, kada sam iscrpljen i kada nemam snage govoriti o pouzdanju onako kako sam govorio dok je sve bilo dobro. U njegovoj molitvi nalazim prostor za vlastitu nemoć.
Smijem reći da mi je teško i da bih želio da me neka patnja mimoiđe.
Mogu tražiti pomoć i dopustiti drugome da bude uz mene.
Gledajući Isusa, učim ostati pred Ocem i onda kada u sebi ne nalazim mir koji priželjkujem. Možda je upravo tada moja najiskrenija molitva jednostavno ostati, bez lijepih riječi, s povjerenjem koje jedva uspijevam izgovoriti.
Zastati pokraj čovjeka kojemu sam potreban
Iz takve molitve trebao bih drukčije gledati ljude. Na putu kojim prolazi milosrdni Samarijanac leži čovjek kojemu je potrebna konkretna pomoć.
Dok čitam taj tekst, pomislim na sve one pokraj kojih prođem zaokupljen svojim obvezama. Često ni ne znam što nose, jer ih nisam pitao ili nisam ostao dovoljno dugo da čujem odgovor. Možda netko blizu mene već dugo pokušava reći da mu je teško, a ja njegove riječi svodim na prigovaranje. Možda sam prema nečijoj slabosti postao nestrpljiv zato što remeti moj raspored. Evanđelje tada ulazi u moju svakodnevicu i traži da zastanem.
Ljubav dobiva oblik u vremenu koje darujem, u pažnji kojom slušam i u pomoći koju doista pružim.
Srce koje se daje poučiti dobroti
Na blagdan svetoga Luke želim moliti za srce koje će se dati poučiti toj dobroti.
Želim manje snage trošiti na dokazivanje vlastite ispravnosti, a više na ono što čovjeku pokraj mene pomaže živjeti. Znam da to neću uspjeti samo odlukom da budem bolji.
Trebat ću se ponovno vraćati Isusu, donositi mu svoju tvrdoću i primati oproštenje koje će me učiti opraštati.
Molitva za otvoreno srce
Isuse, dopusti mi da ti danas priđem bez skrivanja.
Ti poznaješ ono što teško izgovaram i ono od čega odvraćam pogled.
Pomozi mi prihvatiti tvoju ljubav i odgovoriti na nju ondje gdje moj život treba promjenu.
Po zagovoru svetoga Luke otvori mi oči za ljude koje si mi povjerio.
Daj da uz mene mogu osjetiti da ih netko vidi, da ih strpljivo sluša i da u svojoj nevolji nisu ostali sami.