Osobno svjedočanstvo i razmatranja nadahnuta naukom svetoga Ivana Pavla II.
Što ako se najviše bojiš upravo Boga kojemu se moliš?
Otvoriti vrata Kristu - od susreta na Žnjanu do svakodnevnoga predanja
Uvod – Na Žnjanu je započela moja promjena
Susret sa svetim Ivanom Pavlom II. na splitskom Žnjanu ostao je važna prekretnica mojega života. Prolazio sam kroz krizu identiteta i vjere, kroz pitanja koja čovjek teško razrješava sam sa sobom. Upravo sam tada doživio da me Bog zaista sluša i da je prisutan u mojem životu. Ono o čemu sam dotad mogao slušati kao o iskustvu drugih ljudi počelo je postajati moje osobno iskustvo. Vjera je zahvatila prostor mojih pitanja, traženja i nesigurnosti.
Taj susret pokrenuo je promjenu koja me vodila prema povratku Crkvi.
Poslije sam u zajednici susreo ljude koji su imali vremena slušati me i moliti za mene.
U tome zajedništvu počeo sam prepoznavati da Bog progovara i meni osobno.
Danas, razmišljajući o tome iskustvu u svjetlu poruka Ivana Pavla II., pred sobom vidim pitanje koje ostaje otvoreno tijekom cijeloga života: što činim s milošću koju sam primio? Čovjek može dugo čuvati uspomenu na trenutak koji ga je dotaknuo, a ipak se postupno zatvarati pred promjenom na koju ga taj susret poziva.
Zato se želim vraćati onomu što je započelo u meni, dopustiti da doneseni plodovi sazrijevaju i da vjera zahvaća sve više mojega života.
Papine riječi zato čitam kao poziv koji i danas traži moj odgovor.
Otvaram li Kristu prostor u svojim odlukama?
Dopuštam li mu da me mijenja ondje gdje sam postao tvrd?
Vjerujem li mu i onda kada ne osjećam onu jasnoću koju sam doživio na početku?
Susret s Bogom otvara put kojim zatim treba hodati: u molitvi, sakramentima, odnosima, služenju i svakodnevnim povratcima njegovoj ljubavi.
Ne bojte se – otvoriti Kristu ono što najviše čuvam
Ivan Pavao II. na početku svojega pontifikata pozvao je ljude da se ne boje otvoriti vrata Kristu. Govorio je o Kristu koji poznaje dubinu čovjeka i čija se vlast izražava ljubavlju i istinom. U tom pozivu prepoznajem ohrabrenje da pred Boga donesem čitav svoj život, uključujući ono što teško razumijem ili prihvaćam.
Lako mi je reći da vjerujem dok vjera ne dotakne ono nad čime želim zadržati posljednju riječ. Mogu se moliti za Božje vodstvo, a zatim uznemireno odbijati sve što se ne uklapa u moju zamisao. Mogu govoriti o predanju, a u sebi stalno provjeravati hoću li nešto izgubiti ako doista poslušam Gospodina. Najčvršće zatvorena vrata često se nalaze upravo ondje gdje sam najranjiviji: u strahu za moju obitelj, potrebi za sigurnošću, bolnom sjećanju ili želji da budem prihvaćen.
Krist poznaje razloge zbog kojih sam ta vrata zatvorio. Zna koliko me puta povrijedilo ono čemu sam se otvorio i zašto mi je teško ponovno vjerovati. Pred njim mogu priznati i tu svoju nesposobnost: Gospodine, želim ti vjerovati, ali se bojim.
Želim te pustiti blizu, ali još čuvam odstupnicu. Takva iskrena molitva već otvara prostor njegovoj milosti.
Hrabrost vjere raste kada učinim korak koji prepoznajem kao dobar i istinit, premda još nemam sigurnost u ishod. Ponekad je to razgovor koji odgađam, priznanje vlastite pogreške, odluka da prestanem hraniti zamjeranje ili spremnost da započnem služenje za koje se ne osjećam dovoljno sposobnim. Tada Papin poziv postaje sasvim osoban. Mogu otvoriti vrata i drhtavom rukom. Dovoljno je da ih prestanem držati zaključanima.
Osobni poticaj: Možda vjerujem u Krista, a ipak pred njim držim neka vrata zatvorenima. Gdje se još bojim dopustiti da njegova riječ promijeni moje odluke?
Euharistija – dopustiti da me primljena ljubav oblikuje
U enciklici Ecclesia de Eucharistia Ivan Pavao II. vraća pogled Crkve njezinu izvoru: Kristu koji se daruje u euharistiji. Poziva na obnovljeno divljenje pred njegovom stvarnom prisutnošću i otajstvom njegove žrtve.
Pred tom istinom moram zastati. Mogu redovito dolaziti na misu, poznavati njezin tijek i sudjelovati u liturgiji, a da moje srce ostane raspršeno. Tijelo je u crkvi, dok misli već vode razgovore koji me čekaju poslije, rješavaju obveze ili se vraćaju nekoj uvredi. Gospodin se daruje, a ja jedva primjećujem veličinu toga susreta.
Upravo zato trebam iznova moliti za sabranost i zahvalnost, za jednostavnu svijest da dolazim pred Onoga koji me ljubi i za mene se predao.
Na oltar donosim život kakav jest. Donosim umor, odnose koje ne uspijevam razriješiti, zahvalnost koju nisam izrekao i teret vlastitih propusta. Kristovo predanje Ocu otvara prostor i mojem predanju. Mogu mu povjeriti ono što sam cijeli tjedan pokušavao nositi sam. Mogu pristati da njegova ljubav zahvati moju nemoć.
Istinitost toga susreta postupno se pokazuje u svakodnevici.
Kako razgovaram s ukućanima kada se vratim kući?
Imam li više strpljenja za čovjeka koji me prekida?
Dopuštam li da se moja potreba za dokazivanjem smanji kako bi drugi dobio prostor? Primljeni Krist želi oblikovati i moje reakcije, moj način slušanja, moje služenje. Ponekad ću upravo nakon pričesti jasnije vidjeti koliko sam daleko od ljubavi koju primam. I tada mogu ostati pred njim, zahvalan što me hrani na putu sazrijevanja.
Osobni poticaj: Dolazim li na misu svjestan da me Krist prima u svoje predanje Ocu? Dopuštam li da primljena ljubav postane moje strpljenje, služenje i praštanje?
Duh Sveti – pristati na istinu koja me obnavlja
U enciklici Dominum et vivificantem Ivan Pavao II. govori o Duhu Svetomu koji daruje život, uvodi čovjeka u zajedništvo s Bogom i djeluje u njegovoj savjesti.
U svjetlu Kristova križa razotkriva grijeh i otvara put obraćenju. Prisutan je i u molitvi čovjeka koji osjeća vlastitu nemoć.
Kada zazivam Duha Svetoga, često želim snagu, jasnoću i utjehu.
Želim da me osposobi za služenje i ohrabri u teškoćama. No jesam li jednako otvoren kada me potakne da pogledam vlastitu oholost, neiskrenost ili tvrdoću?
Mogu čeznuti za njegovim darovima, a teško podnositi trenutke u kojima mi pokazuje koliko još trebam obraćenje. Posebno je zahtjevno kada istina dolazi preko osobe koju nerado slušam.
U meni se lako pojavi potreba za opravdavanjem. Objašnjavam zašto sam tako postupio, podsjećam na tuđe pogreške i tražim okolnosti koje će ublažiti moju odgovornost.
Duh Sveti strpljivo me vraća onomu što mogu priznati i promijeniti.
Poziva me da prestanem bježati od istine o sebi, oslonjen na Božje milosrđe.
Mogu vidjeti svoj grijeh i ostati pred Bogom. Mogu se pokajati bez očajavanja.
Obnova iznutra često se događa u malim, skrovitim pristancima.
Prešutim riječ kojom bih nekoga ponizio.
Zatražim oproštenje bez dodatnoga opravdavanja.
Prihvatim da drugi nešto učini drukčije nego što bih ja želio.
Ostanem vjeran molitvi i kada sam rastresen.
U tim običnim trenutcima učim prepoznavati njegovo vodstvo.
Molitva „Dođi, Duše Sveti” tada postaje spremnost da mu dopustim djelovati upravo ondje gdje se najviše opirem.
Osobni poticaj: Kad zazivam Duha Svetoga, jesam li spreman prihvatiti i ono što mi pokaže o meni? Njegova me obnova poziva na konkretan odgovor.
Totus tuus – povjeriti Mariji i ono čime teško upravljam
Govoreći o geslu Totus tuus, Ivan Pavao II. povezuje svoje predanje Mariji s duhovnošću svetoga Ljudevita Marije Grigniona Montfortskog.
Smisao toga predanja vidi u sve potpunijem pripadanju Isusu Kristu.
Marija svojim majčinskim djelovanjem pomaže vjerniku rasti u sjedinjenju s njim.
„Sav tvoj” kratke su riječi koje zahvaćaju velik prostor.
Izgovaram ih lako dok razmišljam o svojoj pobožnosti, ali njihova se dubina pokaže kada trebam povjeriti budućnost, voljene osobe ili vlastitu sliku o sebi.
Tada vidim koliko sam vezan uz određeni ishod. Molim da bude Božja volja, a istodobno u sebi čvrsto određujem kako bi ona trebala izgledati.
Marija me uči ostati pred Bogom i kada ne razumijem sve što se događa.
Njezina vjernost sazrijeva kroz događaje koje čuva u srcu, kroz traženje, rastanke i bol.
U njezinoj blizini mogu učiti strpljenje s vlastitim putem. Ne moram danas imati odgovor na svako pitanje. Mogu učiniti ono što mi je sada povjereno i ostaviti Bogu prostor za ono što još ne vidim.
Povjeriti joj obitelj znači prihvatiti da ljubav ne daje pravo upravljati tuđom savješću. Povjeriti joj služenje znači dopustiti da se dobro događa i bez mojega imena u središtu. Povjeriti joj vlastite slabosti znači prestati glumiti duhovnu zrelost koju još nisam stekao.
Pred Marijom mogu biti jednostavan, potrebit i malen.
Mogu je moliti da me vodi Isusu upravo s tim što jesam.
Tako „Sav tvoj” postaje svakodnevni pristanak da pripadam Kristu i onda kada me njegova blizina vodi putem koji nisam planirao.
Osobni poticaj: Reći „Sav tvoj” znači povjeriti i ono što najčvršće držim u svojim rukama: budućnost, obitelj, služenje, vlastitu sliku o sebi.
Krunica – unijeti svoj život u Kristova otajstva
U apostolskom pismu Rosarium Virginis Mariae Ivan Pavao II. opisuje krunicu kao molitvu u kojoj s Marijom razmatramo Kristovo lice i učimo mu postajati slični.
Njezino ponavljanje traži sabranost i kontemplativni pogled, kako bi srce ulazilo u otajstva koja usne naviještaju.
Krunica mi daje prostor da pred Isusa donesem ono što tijekom dana ostane nedorečeno. Ponekad nosim toliko misli da ne znam kako započeti molitvu.
Riječi Zdravomarije tada mi pomažu ostati pred Bogom. Misli odlutaju, pa ih ponovno vraćam. Učim prihvatiti i tu svoju krhkost, bez odustajanja i bez zahtjeva da svaka molitva mora biti ispunjena snažnim osjećajima.
U radosnim otajstvima mogu donijeti početke kojih se bojim i dobro koje još raste neprimjetno.
U otajstvima svjetla mogu zastati nad odlukama koje čekaju moj odgovor Kristu.
Žalosna otajstva daju mi prostor za bol koju ne znam izgovoriti, za vlastitu nemoć i trpljenje ljudi koje volim.
U slavnim otajstvima učim podizati pogled prema obećanju uskrsnuća i dopustiti da nada zahvati ono što mi sada izgleda zatvoreno.
Dok razmatram Kristov život, polako primjećujem gdje mu se opirem.
Gledam njegovu strpljivost i prepoznajem svoju naglost.
Gledam njegovo predanje i osjećam koliko me troši potreba za nadzorom.
Gledam njegovu blizinu ljudima i pitam se koga ja zaobilazim.
Tako krunica ulazi u moje odnose i odluke.
Molim da me ono što razmatram prati i nakon posljednje desetice, kada ponovno uzmem telefon, otvorim vrata doma ili susretnem čovjeka kojemu trebam darovati pozornost.
Osobni poticaj: U svako otajstvo mogu unijeti ono što danas živim — radost, odluku, bol ili zahvalnost — i ostati s time pred Isusom.
Božje milosrđe – povjerovati da se mogu vratiti Ocu
U enciklici Dives in misericordia Ivan Pavao II. osobito se zadržava na ocu i izgubljenom sinu. U očevu postupanju prepoznaje ljubav koja čuva svijest o sinovu dostojanstvu i raduje se njegovu povratku. Milosrđe podiže paloga čovjeka i omogućuje mu novi početak.
Najteže mi je ponekad povjerovati da se mogu vratiti nakon što sam ponovno pao na istome mjestu. Lakše prihvaćam oproštenje kada mogu pokazati napredak. Teže mi je doći praznih ruku, svjestan da sam iznevjerio vlastitu odluku. U meni se javlja sram i nagovara me da se udaljim, da pričekam dok ne postanem bolji. Tako upravo u trenutku najveće potrebe odgađam susret s Ocem.
Prispodoba o izgubljenom sinu vraća me jednostavnoj odluci: ustati i poći. Mogu priznati što sam učinio. Mogu prestati umanjivati grijeh i istodobno prestati svoditi sebe na njega. U sakramentu pomirenja donosim istinu o svojem padu i primam oproštenje koje sam sebi ne mogu dati. Taj povratak traži poniznost, ali donosi prostor za život. Više ne moram svu snagu trošiti na skrivanje.
Primljeno milosrđe zatim provjerava moj odnos prema drugima. Dopuštam li čovjeku da se promijeni ili ga stalno vraćam njegovoj najgoroj odluci? Čuvam li tuđu prošlost kao sredstvo nadmoći? Oprost može biti dug put, a obnova povjerenja traži istinu i vrijeme. Ipak, već danas mogu moliti da prestanem željeti tuđe poniženje. Mogu tražiti slobodu od gorčine i prepustiti Bogu sud koji nadilazi moje ranjeno gledanje. Očevo milosrđe uči me ponovno vidjeti čovjeka.
Osobni poticaj: Mogu priznati svoj grijeh i vratiti se Bogu. Pokajanje postaje moguće kada povjerujem da me Otac još uvijek čeka.
Patnja – ostati uz Krista i približiti se čovjeku koji trpi
U apostolskom pismu Salvifici doloris Ivan Pavao II. promatra ljudsku patnju u svjetlu Kristova križa. Govori o mogućnosti sjedinjenja vlastitoga trpljenja s Kristovom otkupiteljskom ljubavlju, a u milosrdnom Samarijancu prepoznaje poziv svakomu čovjeku da zastane pred tuđom boli i pomogne.
Postoje trenutci u kojima nemam snage govoriti o smislu. Bol suzi pogled, iscrpi tijelo i učini molitvu teškom. Tada mi je potrebno da smijem pred Bogom izgovoriti pitanje, žalost i umor. Raspeti Krist daje mi slobodu za takvu iskrenost. Pred njim mogu priznati da mi je teško i da ne razumijem. Mogu moliti za ozdravljenje, olakšanje i pomoć, a ono što sada moram nositi povjeravati njemu, korak po korak.
Sjediniti bol s Kristom za mene znači dopustiti da i u tom dijelu života budem s njim. Ponekad će moje predanje biti tek kratka molitva: Isuse, ostani sa mnom. Ponekad ću ga moći prikazati za nekoga koga volim. Ponekad ću trebati prihvatiti da drugi moli uz mene dok ja šutim. I prihvaćanje pomoći može biti čin povjerenja, osobito kada sam navikao biti onaj koji drugima daje oslonac.
Pred tuđom patnjom želim učiti obzirnost. Čovjek koji trpi možda najprije treba nekoga tko će ga saslušati, odvesti liječniku, donijeti obrok ili ostati uz njega u tišini. Moje riječi o vjeri dobivaju težinu kada ih prati takva blizina. Tada se i put započet osobnim susretom s Bogom nastavlja u konkretnom darivanju. Milost koju sam primio traži moje ruke, moje vrijeme i srce spremno ostati uz drugoga. Tu želim ponovno otvoriti vrata Kristu.
Osobni poticaj: I kada nemam odgovor na pitanje zašto trpim, mogu Kristu povjeriti svoju bol i prihvatiti pomoć. A pred tuđom boli mogu postati čovjek koji ostaje blizu.