Duh Sveti želi djelovati u nama, ali ne bez nas
Sveta Mirjam od Isusa Raspetoga, poznata i kao sveta Marija od Isusa Raspetoga ili „Mala Arapkinja“, rođena je u Galileji, nedaleko od Nazareta, a njezin je život duboko povezan sa Svetom zemljom, osobito s Nazaretom, Betlehemom, Karmelom i Kalvarijom. Sveti Ivan Pavao II. nazvao ju je „malim cvijetom Svete zemlje“ te je u njezinu životu prepoznao ostvarenje evanđeoskih blaženstava: siromaštva, poniznosti, služenja, krotkosti, mirotvorstva i ustrajnosti u progonstvu. Naglasio je također njezinu iznimnu prisnost s Bogom, bratsku ljubav prema drugima i radost kao izrazito evanđeoska obilježja njezina života. [1]
Nazvati Mirjam glasnicom Duha Svetoga ne znači prvenstveno govoriti o njezinim mističnim iskustvima i izvanrednim darovima. Mnogo je važnije vidjeti ono što se događalo ispod tih vidljivih znakova: njezino se srce postupno prepuštalo Božjem djelovanju. Njezina poučljivost Duhu Svetomu bila je toliko prepoznatljiva da je papa Franjo prigodom njezine kanonizacije istaknuo upravo njezinu poslušnost djelovanju Duha Svetoga i povezao je s njezinom sposobnošću susreta i zajedništva. [2]
Upravo se ovdje njezin život približava svakome od nas. Svetost nije pasivno čekanje da Bog nešto učini, nego neprestana suradnja između Božje milosti i ljudske slobode. Papa Franjo govori o Duhu Svetomu koji djeluje nježno: ne zauzima naše mjesto, ne prisiljava nas, nego nadahnjuje misli i osjećaje, predlaže, ali se ne nameće. [3] Bog djeluje prvi, ali čovjek odgovara. Duh potiče, ali čovjek može prihvatiti ili zanemariti njegov poticaj. Duh rasvjetljuje naše srce, ali mi trebamo imati hrabrosti pogledati ono što nam pokazuje. Upravo zato autentičan život u Duhu nije bijeg od rada na sebi. Naprotiv, što se više otvaramo Duhu Svetomu, postajemo sposobniji vidjeti gdje smo još neobraćeni, ranjeni, navezani, tvrdi, sebični ili zatvoreni za ljubav.
Nije dovoljno zazivati Duha Svetoga – potrebno je dopustiti mu da nas mijenja
Možemo mnogo govoriti o Duhu Svetome, zazivati ga u molitvi, tražiti njegove darove i željeti iskusiti njegovu prisutnost, a ipak mu se opirati upravo ondje gdje njegovo djelovanje postaje zahtjevno. Lako je moliti: „Dođi, Duše Sveti“, ali mnogo je ozbiljnije dopustiti mu da pokaže zašto tako burno reagiram kada me netko kritizira, zašto teško opraštam, zašto moram imati posljednju riječ, zašto se uspoređujem s drugima, zašto me toliko pogađa kada nisam priznat, zašto se bojim odbacivanja ili zašto svoju vrijednost tražim u tuđem odobravanju.
Upravo ovdje započinje ozbiljna suradnja s Duhom Svetim. Papa Franjo, govoreći o djelovanju Duha istine, podsjeća da Duh Sveti vodi čovjeka prema istini, utiskuje Isusove riječi u njegovo srce i čini ih kriterijem njegovih odluka i svakodnevnoga djelovanja. Pritom naglašava nešto iznimno važno za rad na sebi: upravo je srce ono koje se mora obratiti Bogu, a Duh Sveti ga preobražava kada mu se čovjek otvori. [4]
Zato rad na sebi za kršćanina nije projekt samousavršavanja kojim pokušavamo postati savršeni vlastitim snagama. To je suradnja s milošću. Papa Franjo upozorava da se duboki kršćanski život ne može ostvariti samo našim snagama, nego zahtijeva da nas Bog iznutra prosvijetli. [4] U molitvi zato možemo pitati: „Duše Sveti, što danas želiš promijeniti u meni? Što mi pokušavaš pokazati kroz ovu situaciju? Zašto me ponašanje ove osobe toliko uznemiruje? Što se u meni pokrenulo? Gdje trebam oprostiti? Gdje trebam postaviti zdravu granicu? Gdje trebam priznati pogrešku? Gdje trebam prestati optuživati druge i preuzeti odgovornost za vlastiti dio problema?“ Takva pitanja pretvaraju molitvu u prostor stvarne preobrazbe.
Bog se služi malenima koji mu dopuštaju da ih oblikuje
Mirjam nije bila velika prema mjerilima svijeta. Bila je siromašna, bez društvenoga položaja i gotovo bez formalnoga obrazovanja. Ipak, upravo je u svojoj malenosti postala iznimno duboka u duhovnim stvarima. Sveti Ivan Pavao II. istaknuo je upravo tu njezinu malenost, poniznost, služenje i iznimnu prisnost s Bogom. [1] Njezina mudrost nije prvenstveno proizlazila iz akademskoga znanja, nego iz života prožetoga molitvom, slušanjem i poslušnošću milosti.
Papa Franjo, govoreći o Duhu Svetomu, naglašava da je jedan od odlučujućih koraka duhovnoga života staviti Boga ispred sebe. Duh potvrđuje prvenstvo milosti: ne spašavamo se vlastitim postignućima, a tek kada se ispraznimo od pretjerane usmjerenosti na sebe stvaramo prostor za Gospodina. [3] To je škola poniznosti koju vidimo i u Mirjam.
Poniznost ne znači omalovažavati sebe niti zanijekati vlastite sposobnosti. Poniznost znači živjeti u istini. Ponizan čovjek može priznati i dar i slabost. Može reći: „Ovo mi je Bog dao“, ali također: „Ovdje trebam pomoć.“ Ne mora skrivati vlastite nedostatke kako bi pred drugima sačuvao sliku svoje duhovnosti. Upravo zato autentičan život u Duhu postupno ruši naše maske.
Jedan od znakova suradnje s Duhom Svetim jest rast sposobnosti da priznamo vlastitu pogrešku bez urušavanja vlastite vrijednosti. Čovjek koji poznaje svoju vrijednost u Bogu može reći: „Pogriješio sam“, „Pretjerao sam“, „Povrijedio sam te“, „Oprosti mi“, „Ovdje još trebam rasti.“ Takav čovjek više ne mora neprestano braniti sliku o sebi jer zna komu pripada.
Duh Sveti govori u tišini u kojoj susrećemo i sebe
Mirjamin je život bio duboko obilježen molitvom. Ivan Pavao II. povezuje Karmel u njezinu životu upravo s molitvenom samoćom koja je oblikovala njezin redovnički put. [1] To je posebno važna poruka čovjeku našega vremena koji gotovo neprestano živi okružen riječima, ekranima, informacijama, porukama i različitim podražajima. Možemo biti toliko naviknuti na buku da nam tišina postane neugodna jer se u njoj više ne možemo sakriti od sebe.
Upravo zato tišina može postati jedno od važnih mjesta rada na sebi. Kada se utiša vanjska buka, počinjemo primjećivati unutarnju. Izranjaju strahovi, ljutnje, stare povrede, neizgovorene potrebe, zavist, čežnja za priznanjem, osjećaj manje vrijednosti, potreba za kontrolom i različite misli koje tijekom dana uspijevamo potisnuti. To ne znači da je molitva pošla pogrešnim putem. Ponekad upravo tada započinje njezin dublji dio.
Papa Franjo podsjeća da Duh Sveti djeluje u dubini čovjekova srca i vodi ga u istinu, a čovjeka poziva da se zapita je li doista otvoren djelovanju Duha i moli li ga da ga prosvijetli. [4] Zato svakodnevni zaziv „Dođi, Duše Sveti“ nije tek pobožna formula. Papa Franjo izričito potiče kršćane da svakoga dana zazivaju Duha Svetoga kako bi im otvorio srce Božjoj riječi, dobru i Božjoj ljepoti te ih približavao Isusu Kristu. [4]
Darovi Duha trebaju postati vidljivi u našem životu
Mirjamin život također nas poziva da se zapitamo što zapravo očekujemo od Duha Svetoga. Ponekad čovjek snažno želi karizme, duhovna iskustva, proročke poticaje, osjećaj Božje prisutnosti ili izvanredne znakove, ali mnogo manje pozornosti posvećuje vlastitomu karakteru. Međutim, Sveto pismo ne govori samo o darovima Duha nego i o njegovim plodovima. Pavao govori o „ljubavi, radosti, miru, velikodušnosti, uslužnosti, dobroti, vjernosti, blagosti, uzdržljivosti“ (Gal 5,22-23). [5]
Možemo se zato pitati ne samo: „Koje darove imam?“, nego još ozbiljnije: „Kakav čovjek postajem?“ Jesam li nakon godina molitve strpljiviji? Mogu li lakše oprostiti? Jesam li manje osvetoljubiv? Mogu li podnijeti kritiku bez napada? Znam li se radovati tuđemu uspjehu? Mogu li priznati pogrešku? Postajem li nježniji prema slabima? Imam li više samokontrole? Donosim li u svoju obitelj i zajednicu više mira nego prije?
Takav ispit može biti zahtjevniji od pitanja o karizmama jer nas dovodi pred plodove stvarnoga života. Duhovni rast ne mjeri se samo onime što doživljavamo u molitvi, nego i onime što se događa s nama kada molitva završi i vratimo se ljudima s kojima živimo.
Ne traži samo da se promijene drugi – dopusti Duhu da započne s tobom
Jedna od najčešćih ljudskih napasti jest uvjerenje da dobro znamo što bi se kod drugih trebalo promijeniti. Vidimo slabosti supružnika, djece, roditelja, prijatelja, članova zajednice, voditelja i suradnika. Ponekad čak molimo da ih Bog promijeni. Mnogo je teže zastati i pitati: „Gospodine, što u ovoj situaciji želiš promijeniti u meni?“
Papa Franjo postavlja upravo takvu vrstu osobnoga pitanja kada govori o Duhu Svetomu: jesam li otvoren njegovu djelovanju, dopuštam li mu da me vodi i koje konkretne korake poduzimam kako bi vjera zahvatila čitav moj život? Kršćanstvo, upozorava Papa, ne može biti nešto što živimo samo povremeno; Duh Sveti želi zahvatiti cjelinu svakodnevnoga života. [4]
Suradnja s Duhom Svetim ne znači da ćemo preuzimati krivnju za ono za što nismo odgovorni niti da ćemo tolerirati nepravdu ili zlostavljanje. Ona znači da prestajemo živjeti u uvjerenju kako će naš mir nastupiti tek kada se svi oko nas promijene. Duh Sveti može početi djelovati u meni upravo sada. Možda ne mogu promijeniti drugoga, ali mogu učiti drukčije reagirati. Mogu naučiti postaviti granicu bez mržnje, reći istinu bez ponižavanja, oprostiti bez poricanja onoga što se dogodilo, priznati vlastitu pogrešku i prestati hraniti sukob.
To je ozbiljan rad na sebi, ali upravo tu milost postaje konkretna.
Križ može postati mjesto preobrazbe
Mirjam je bila duboko povezana s Kristom raspetim. Sveti Ivan Pavao II. istaknuo je da nas ona približava Kalvariji jer u svojem životu nije prestala nositi Isusov križ, što je izražavalo i njezino redovničko ime – Marija od Isusa Raspetoga. [1]
Kršćanstvo, međutim, ne slavi patnju radi patnje. Čovjek nije pozvan ostati u zlostavljanju, nepravdi ili poniženju samo zato što je kršćanin. Križ nije opravdanje za nasilje. Postoje, međutim, patnje koje ne možemo jednostavno ukloniti. Tada se pojavljuje pitanje što će patnja učiniti s nama. Hoće li nas učiniti tvrđima ili suosjećajnijima? Hoćemo li zbog vlastite rane početi ranjavati druge ili ćemo dopustiti Bogu da iz naše rane izvede sposobnost razumijevanja tuđe boli?
Krist govori o zrnu pšenice koje mora pasti u zemlju i umrijeti kako bi donijelo obilat rod (Iv 12,24). [6] U toj evanđeoskoj slici možemo prepoznati i dinamiku unutarnje preobrazbe: potrebno je dopustiti da u nama umire ono što nas zatvara ljubavi kako bi mogao izrasti novi život.
Duh Sveti ne briše našu povijest, ali može promijeniti način na koji je nosimo. Rana koja je nekoć proizvodila samo ljutnju može postupno postati izvor suosjećanja. Iskustvo odbačenosti može nas učiniti osjetljivijima prema odbačenima. Vlastiti pad može nas naučiti milosrđu prema onome koji je pao. Tako križ u sjedinjenju s Kristom prestaje biti samo mjesto boli i postaje mjesto preobrazbe.
Najvažnije mjerilo: raste li u meni ljubav?
Upravo ljubav postaje jedno od najvažnijih mjerila razlučivanja našega duhovnog života. Isus svojim učenicima ostavlja vrlo konkretno mjerilo: po međusobnoj ljubavi drugi će prepoznati da su njegovi učenici (usp. Iv 13,34-35). [7]
Možemo pobijediti u raspravi, a izgubiti čovjeka. Možemo dokazati da smo u pravu, a pritom poniziti drugoga. Možemo braniti vjeru na način koji više govori o našoj agresivnosti nego o Kristu. Možemo služiti u Crkvi, a istodobno biti ispunjeni rivalstvom, ljubomorom i potrebom za položajem. Zato rad na sebi nije dodatak duhovnom životu. On je jedno od mjesta na kojemu se vidi koliko smo Duhu Svetomu doista dopustili da nas oblikuje.
Papa Franjo povezuje djelovanje Duha upravo s nadilaženjem podjela, suparništva, zavisti, zatvorenosti i egoizma te poziva kršćanina da se pita stvara li svojim životom jedinstvo ili podjelu. Evangelizirati znači najprije živjeti pomirenje, oproštenje, mir, jedinstvo i ljubav koje nam daje Duh Sveti. [7]
Slično tome, govoreći o Duhu na Pedesetnicu 2021., Papa naglašava da Duh ne oblikuje izolirane pojedince, nego Crkvu u različitosti njezinih karizmi, stvarajući jedinstvo koje nije uniformnost. [3] Zato možemo provjeravati vlastite riječi jednostavnim pitanjem: „Hoće li način na koji ovo želim izgovoriti drugoga približiti istini i ljubavi ili ga samo želim povrijediti?“ Ponekad je potrebno govoriti vrlo jasno, ali jasnoća ne zahtijeva ponižavanje.
Mirjam – žena mira u svijetu podjela
Ovaj vid Mirjamina života posebno je naglasio sveti Ivan Pavao II. Govoreći vjernicima Svete zemlje, podsjetio je da je Mirjam, premda je i sama bila teško pogođena događajima i postupcima drugih ljudi, nastavila sijati mir i približavati srca. Sebe je doživljavala kao „malu sestru sviju“. [1] Upravo zato njezin život ima snažnu poruku i za naše vrijeme.
Rad na sebi i suradnja s Duhom Svetim nisu zatvaranje u vlastitu nutrinu. Ako su autentični, moraju nas učiniti sposobnijima za odnos. Sveti Ivan Pavao II., polazeći od Mirjamina primjera, pozvao je kršćane Svete zemlje da budu graditelji mira, otvorenosti, poštovanja, ljubavi, oproštenja i pomirenja. [1]
Duh Sveti zato nas ne vodi u duhovnost u kojoj smo zaokupljeni samo sobom. On nas vraća ljudima. Vraća nas u brak, obitelj, zajednicu, na radno mjesto i među ljude s kojima nam je teško živjeti. Upravo ondje postaje vidljivo koliko je naš duhovni život stvaran.
Svetost nije bijeg od sebe, nego dopuštanje Bogu da nas preobrazi
Najdublja poruka svete Mirjam nije sadržana samo u izvanrednim mističnim pojavama, nego u njezinoj raspoloživosti Bogu. Papa Franjo upravo je njezinu poučljivost Duhu Svetomu istaknuo kao jednu od značajki njezina života. [2] Svetost nije stvaranje savršene religiozne slike o sebi, nego dug proces u kojemu Bogu dopuštamo da nas učini istinitijima, slobodnijima i sposobnijima ljubiti.
Zato možda jedna od najvažnijih molitava nije samo: „Duše Sveti, daj mi svoje darove“, nego i: „Duše Sveti, pokaži mi na čemu trebam raditi.“ Pokaži mi gdje sam tvrd. Pokaži mi od čega bježim. Pokaži mi gdje se opravdavam. Pokaži mi koju ranu još uvijek pretvaram u oružje protiv drugih. Pokaži mi gdje trebam oprostiti, gdje trebam tražiti oproštenje, gdje trebam šutjeti, a gdje progovoriti. Pokaži mi gdje trebam prestati kontrolirati i početi vjerovati. Pokaži mi kakav čovjek postajem.
Takva molitva duboko odgovara pozivu pape Franje da se svakodnevno zaziva Duh Sveti, da mu se otvori srce i dopusti da čovjeka vodi prema Kristu i sve dublje uvodi u Božju istinu. [4]
Dopusti Duhu Svetomu da danas započne od tebe
Možda ne možemo odmah promijeniti okolnosti u kojima živimo. Ne možemo promijeniti prošlost, a često ni ljude oko sebe. Ali možemo otvoriti vrata Duhu Svetomu i dopustiti mu da djeluje u nama. Svaki dan možemo odvojiti nekoliko minuta tišine, pogledati svoje reakcije, priznati ono što nije bilo dobro, zahvaliti za ono u čemu prepoznajemo rast i pitati Duha koji je sljedeći korak.
Ne trebamo napraviti sve odjednom. Svetost se gradi kroz mnoštvo malih pristanaka: kroz iskreno „oprosti“, kroz odricanje od potrebe da uvijek imamo posljednju riječ, kroz trenutak u kojemu ćemo umjesto impulzivne reakcije zastati i zazvati Duha Svetoga, kroz odluku da ne govorimo iza nečijih leđa, kroz korak prema pomirenju, priznanje vlastite slabosti ili odluku da potražimo pomoć ondje gdje sami ne možemo dalje.
Papa Franjo podsjeća da je upravo sadašnji trenutak mjesto djelovanja milosti: Duh nas poziva da živimo sadašnjost i upravo sada činimo dobro i pretvaramo vlastiti život u dar. [3] Suradnja s Duhom Svetim zato se ne događa sutra, kada postanemo bolji, nego danas, u konkretnim okolnostima našega života.
Upravo tako čovjek postaje suradnik Duha Svetoga. Ne zato što više nema slabosti, nego zato što ih više ne skriva pred Bogom.
Neka nam sveta Mirjam od Isusa Raspetoga pomogne ponovno otkriti jednostavnu, ali zahtjevnu istinu: Duh Sveti želi djelovati u nama, ali traži naš slobodni odgovor. Milost nam je darovana, ali smo pozvani surađivati s njom. Duh nas ne prisiljava, nego nas poziva, prosvjetljuje i vodi. [3] Rad na sebi tada više nije pokušaj da sami sebe spasimo ili učinimo savršenima, nego svakodnevno otvaranje prostora Bogu da u nama dovršava svoje djelo.
Molitva za suradnju s Duhom Svetim
Dođi, Duše Sveti. Uđi u ona područja mojega života koja ti još nisam potpuno predao. Pokaži mi ono što sam ne mogu ili ne želim vidjeti. Daj mi poniznosti priznati vlastite slabosti, hrabrosti raditi na sebi i ustrajnosti kada promjena ide polako. Nauči me razlikovati tvoj glas od mojih strahova, potreba, rana i oholosti. Kada želim mijenjati druge, najprije mi pokaži što želiš učiniti u meni. Kada sam ranjen, ne dopusti da ranjavam. Kada sam u pravu, sačuvaj me od oholosti. Kada pogriješim, daj mi snage priznati pogrešku. Neka tvoji darovi u meni donose tvoje plodove. Učini me čovjekom ljubavi, radosti, mira, strpljivosti, dobrote, vjernosti, blagosti i uzdržljivosti. Po zagovoru svete Mirjam od Isusa Raspetoga nauči me svakoga dana iznova govoriti: Duše Sveti, pokaži mi put i daj mi hrabrosti krenuti njime. Amen.
Sveta Mirjam kao glasnica Duha Svetoga govori:
Ne boj se biti malen. Bog ne traži tvoju savršenost, nego tvoju raspoloživost.
Ne bježi od tišine. U njoj ćeš naučiti prepoznavati glas koji ne viče, ali spašava.
Ne traži Krista bez križa. Ono što iz ljubavi prineseš Bogu neće ostati neplodno.
Ne dopusti da te rana pretvori u izvor novih rana. Duh Sveti može tvoju bol pretvoriti u suosjećanje.
Ne podiži zidove ondje gdje te Bog poziva graditi mostove. Budi čovjek pomirenja.
Ne stavljaj sebe ispred Boga. Kada se isprazniš od oholosti, postaješ sposoban primiti puninu Duha.
Najdublja poruka njezina života nije u izvanrednim pojavama, nego u tome što je sve izvanredno podredila ljubavi prema Kristu, poslušnosti Crkvi, služenju bližnjima i poniznom predanju. Svetost je poziv upućen svima, ali se ostvaruje samo slobodnim pristankom na Božju milost.
Izvori
- [1] SV. IVAN PAVAO II., Govor vjernicima okupljenima prigodom beatifikacije sestre Marije od Isusa Raspetoga, 14. studenoga 1983. Govor posebno ističe njezinu povezanost sa Svetom zemljom, Karmelom i Kalvarijom, ostvarenje blaženstava, njezinu ljubav prema Crkvi te djelovanje za mir.
- [2] FRANJO, Homilija prigodom kanonizacije Marije od Isusa Raspetoga Baouardy i drugih svetica, 17. svibnja 2015. U kontekstu kanonizacije istaknuta je Mirjamina poučljivost djelovanju Duha Svetoga.
- [3] FRANJO, Homilija na svetkovinu Pedesetnice, 23. svibnja 2021. Posebno su korišteni dijelovi o Duhu Svetomu koji djeluje nježno, „predlaže, ali se ne nameće“, o življenju sadašnjega trenutka, gledanju cjeline, jedinstvu u različitosti i stavljanju Boga ispred sebe.
- [4] FRANJO, Opća audijencija, 15. svibnja 2013. Korišteni su dijelovi o Duhu Svetomu koji vodi u istinu, preobražava srce otvoreno njegovu djelovanju, prosvjetljuje čovjeka iznutra te o potrebi svakodnevnoga zazivanja Duha Svetoga.
- [5] SVETO PISMO, Gal 5,22-23 – plod Duha kao mjerilo konkretnoga duhovnog rasta.
- [6] SVETO PISMO, Iv 12,24 – slika pšeničnoga zrna koje umire kako bi donijelo obilat rod.
- [7] FRANJO, Opća audijencija, 22. svibnja 2013.; usp. Iv 13,34-35. Korišteni su dijelovi o djelovanju Duha Svetoga koje stvara jedinstvo i zajedništvo te o pozivu da kršćanin živi pomirenje, oproštenje, mir, jedinstvo i ljubav.
Tekst priredio i uredio: kateheo.hr
Fotografija: D.Z. (relikvija sv. Mirjam iz Betlehema)