Euharistija – Kristova prisutnost, snaga i pobjeda
U središtu života svete Klare nije bila neka izvanredna mistična pojava niti njezina velika djela. U središtu njezina života bio je Isus Krist prisutan u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Iz Euharistije je crpila snagu za molitvu, služenje, siromaštvo, opraštanje i ustrajnost. Sve što je živjela proizlazilo je iz susreta s Gospodinom koji ostaje među svojim narodom pod prilikama kruha i vina.
Jedan od najpoznatijih događaja iz njezina života dogodio se kada su Saraceni napali samostan svetoga Damjana. Klara je tada bila teško bolesna i nije imala nikakvu ljudsku snagu kojom bi obranila svoje sestre. Dok su se drugi bojali, ona je zatražila da joj donesu pokaznicu s Presvetim Sakramentom. Noseći Isusa pred neprijatelje, molila je: "Gospodine, čuvaj svoje službenice jer ih ja sama ne mogu obraniti." Predaja govori da su se napadači povukli, a samostan ostao sačuvan.
Ovaj događaj nije prije svega izvještaj o čudesnoj obrani, nego objava duboke istine: Klara nije vjerovala u moć predmeta, nego u živu prisutnost uskrsloga Krista. Znala je da je on isti onaj Gospodin koji je utišao oluju, nahranio mnoštvo i pobijedio smrt. Pred njim se povlači svaka sila tame. Zato njezina sigurnost nije bila u zidovima samostana ni u ljudskoj zaštiti, nego u Isusu koji ostaje sa svojim narodom "u sve dane do svršetka svijeta" (Mt 28,20).
Euharistija je najveći dar koji je Krist ostavio svojoj Crkvi. Na Posljednjoj večeri nije rekao: "Ovo predstavlja moje tijelo", nego: "Ovo je tijelo moje" (Lk 22,19). Crkva je od apostolskih vremena živjela iz te stvarnosti. Sveti Ignacije Antiohijski naziva Euharistiju "lijekom besmrtnosti", a sveti Toma Akvinski "sakramentom ljubavi". Sveta Klara svojim životom potvrđuje istu vjeru: u Euharistiji nije simbol, nego sam Krist koji hrani, liječi, jača i preobražava svoju Crkvu.
No Euharistija nije samo dar koji primamo, nego i otajstvo koje oblikuje naš život. Isus se u svakom slavlju mise potpuno daruje Ocu za spasenje svijeta. Tko blaguje njegovo Tijelo pozvan je živjeti istu logiku darivanja. Zato je Klara razumjela da se pravo euharistijsko štovanje ne završava nakon mise. Ono se nastavlja u svakodnevnom životu. Primiti Krista znači dopustiti da njegov način života postane i naš način života. Kao što se kruh lomi da bi nahranio druge, tako je i kršćanin pozvan lomiti svoj život u ljubavi prema Bogu i bližnjemu.
U Euharistiji učimo poniznosti. Bog koji je stvorio svemir skriva svoju slavu pod jednostavnim prilikama kruha i vina. On ne dolazi u sili koja zastrašuje, nego u ljubavi koja se daruje. Sveta Klara u toj je poniznosti prepoznavala put vlastitoga života. Njezino služenje sestrama, njezina šutnja, molitva i svakodnevna vjernost bili su produžetak euharistijske žrtve.
U svojim posljednjim godinama, obilježenima bolešću i tjelesnom slabošću, upravo je Euharistija bila njezina najveća utjeha. Dok joj je tijelo slabilo, duša se sve više sjedinjavala s Kristom. Pokazuje nam da snaga svetaca ne dolazi iz njihove izdržljivosti, nego iz njihove povezanosti s Gospodinom. Bez Krista čovjek brzo klone, ali s Kristom može nositi i najteže križeve.
I danas nas Isus čeka u svakoj crkvi, u svakom svetohraništu, u svakom slavlju svete mise. Toliko puta prolazimo pokraj njega zaokupljeni vlastitim brigama, a zaboravljamo da nas ondje čeka Onaj koji jedini može ispuniti dubine našega srca. Sveta Klara nas poziva da ponovno otkrijemo euharistijsko klanjanje, svetu misu i pričest kao središte kršćanskoga života. Ondje se događa najdublja preobrazba čovjeka, jer onaj koji prima Krista postaje sve sličniji njemu.
Zapitaj se pred Gospodinom: vjerujem li doista da je Isus stvarno prisutan u Presvetom Oltarskom Sakramentu? Kako sudjelujem na svetoj misi? Dolazim li samo iz navike ili iz čežnje za susretom s Gospodinom? Koliko vremena posvećujem klanjanju i tihoj molitvi pred svetohraništem? Zamoli Isusa da obnovi tvoju ljubav prema Euharistiji i učini tvoje srce dostojnim prebivalištem njegove prisutnosti.
Tekst: D.Z. (kateheo.hr)
Foto: D.Z. (tijelo svete Klare u Assisu)