21.08. do 23.08.
PRVI DAN - 21.08
„Evo istinitog izraelca u kojemu nema prijevare“
Gospodine, oslobodi me života iza maski
„Evo istinitog Izraelca u kojem nema prijevare!“ (Iv 1,47)
Svetoga Bartolomeja apostola kršćanska predaja poistovjećuje s Natanaelom iz Ivanova evanđelja, čovjekom kojega Isus susreće nakon što mu Filip govori da je pronašao Onoga o kojemu su pisali Mojsije i proroci: Isusa, sina Josipova, iz Nazareta. Natanaelova prva reakcija nije oduševljenje, nego sumnja: „Iz Nazareta da može biti što dobro?“ U toj rečenici odmah susrećemo čovjeka koji ne glumi. Ne pokušava ostaviti dobar dojam, ne govori ono što misli da bi trebalo reći, ne skriva svoju sumnju iza pobožnih riječi. Kaže ono što stvarno misli. I upravo takvoga čovjeka Isus prima. Ne odbacuje ga zbog predrasude, ne ponižava ga zbog pitanja, nego dok mu prilazi izgovara zadivljujuće riječi: „Evo istinitog Izraelca u kojem nema prijevare!“ Isus kao da najprije vidi ono dobro skriveno ispod Natanaelove nesavršenosti: vidi čovjeka koji još ne razumije sve, ali čije srce ne želi živjeti u laži.
To je prekrasan početak trodnevnice jer nas Bartolomej odmah vodi prema pitanju vlastite nutrine: jesam li pred Bogom istinit?
Možemo godinama živjeti vjeru, moliti, služiti, govoriti ispravne stvari i istodobno polako graditi religioznu sliku o sebi iza koje skrivamo ono što stvarno jesmo.
Pred ljudima možemo biti jaki, a u sebi uplašeni; govoriti o pouzdanju, a nositi duboku tjeskobu; pozivati druge na oprost, a godinama čuvati jednu povredu; govoriti o predanju, a grčevito kontrolirati vlastiti život; služiti drugima, a potajno biti gladni priznanja; govoriti o ljubavi, a u sebi nositi osudu.
Najveći problem nije to što u nama postoje takve proturječnosti. Svi smo na putu obraćenja. Problem nastaje kada ih više ne želimo donijeti Kristu. Tada maska postaje važnija od istine.
Bartolomej nas uči da Isus ne traži savršeno srce koje će mu prići bez pitanja, slabosti i predrasuda. Traži srce bez prijevare, srce koje mu dopušta da vidi ono što stvarno postoji. Bogu nije potrebna naša gluma. On već zna. Zna što mislimo dok molimo riječi koje zvuče drukčije. Zna gdje smo povrijeđeni, na koga smo ljuti, kome zavidimo, čega se bojimo, što ne možemo pustiti, gdje smo umorni i gdje više ne znamo vjerovati. Pred Njim nema smisla stvarati sliku. Molitva počinje postajati stvarna tek kada prestanemo govoriti Bogu ono što mislimo da želi čuti i počnemo mu govoriti ono što se stvarno događa u nama.
Natanael pita Isusa: „Odakle me poznaješ?“ Isus odgovara: „Vidjeh te prije negoli te Filip pozva, dok si bio pod smokvom.“ Ne znamo što se točno dogodilo pod smokvom. Evanđelje nam to namjerno ne objašnjava. Ali Natanael razumije.
Postoji nešto između njega i Boga što je Isus upravo dotaknuo. Jedna skrivena stvarnost koju nitko drugi možda nije poznavao.
I to je dovoljno da se nešto u njemu slomi i otvori: „Učitelju, ti si Sin Božji! Ti kralj si Izraelov!“
Čovjek koji je nekoliko trenutaka prije pitao može li iz Nazareta doći išta dobro sada prepoznaje Sina Božjega. Što se dogodilo? Shvatio je da je viđen.
To je jedan od najdubljih trenutaka vjere: otkriti da nas Bog poznaje prije nego što mu išta objasnimo.
Postoji i tvoje mjesto „pod smokvom“. Nešto što možda nitko ne zna.
Molitva koju si molio kada te nitko nije vidio. Suza koju si sakrio. Razočaranje koje nosiš godinama. Pitanje na koje nisi dobio odgovor. Grijeh kojega se sramiš. Trenutak kada si mislio da si potpuno sam. Odluka koju još nikome nisi rekao.
Isus danas govori: „Vidio sam te.“ Vidio sam te prije nego što si došao. Vidio sam te kada nisi znao da sam blizu. Vidio sam ono što drugi nisu vidjeli. I nisam otišao.
Možda je upravo to milost prvoga dana: prestati se skrivati pred Onim koji nas već vidi. Svetost ne počinje trenutkom u kojem više nemamo slabosti, nego trenutkom u kojem dopuštamo Kristu ući u njih. Zato danas ne trebaš Isusu donijeti svoju najbolju verziju. Donesi mu istinitu. Reci mu: „Ovo sam ja. Ovdje vjerujem. Ovdje sumnjam. Ovdje ljubim. Ovdje sam tvrd. Ovdje opraštam. Ovdje još ne mogu. Ovdje Ti vjerujem. Ovdje se bojim.“ Takva molitva možda nije lijepa, ali je stvarna, a Bog može preobraziti samo ono što mu dopustimo dotaknuti u istini.
Sveti Bartolomeju, apostole kojega je Isus prepoznao kao čovjeka bez prijevare, moli danas za mene. Isprosi mi hrabrost da skinem maske pred Bogom, pred sobom i ondje gdje je potrebno pred ljudima. Oslobodi me potrebe da izgledam svetije, snažnije i sigurnije nego što jesam. Isprosi mi srce koje se ne boji istine jer zna da će ga u istini susresti Milosrđe.
Isuse, Ti znaš moje mjesto pod smokvom. Znaš ono što nikome nisam rekao i ono što možda ni sam ne želim pogledati. Danas ne bježim. Ostajem pred Tobom. Pogledaj me, izgovori istinu o meni i učini moje srce čistim od svake dvoličnosti.
Sveti Bartolomeju, čovječe kojega je Krist vidio prije nego što si ga ti prepoznao, moli za nas. Amen.
- Oče naš… Zdravo Marijo… Slava Ocu…
DRUGI DAN - 22.08.
„Dođi i vidi“
Kada prestaneš suditi izdaleka i dopustiš Kristu da te iznenadi
„Reče mu Natanael: ‘Iz Nazareta da može biti što dobro?’ Kaže mu Filip: ‘Dođi i vidi.’“ (Iv 1,46)
Jedna od prepreka zbog kojih možemo propustiti Božje djelovanje jest uvjerenje da već znamo kako Bog treba doći. Natanael je imao svoju sliku.
Kada mu Filip kaže da su pronašli Mesiju, Isusa iz Nazareta, njegov odgovor otkriva unaprijed oblikovan sud: „Iz Nazareta da može biti što dobro?“
Natanael još nije upoznao Isusa, ali već ima mišljenje o mjestu iz kojega dolazi. I tu se skriva nešto vrlo ljudsko.
Koliko puta zaključimo prije nego što smo vidjeli? Koliko puta neku osobu smjestimo u kategoriju iz koje joj više ne dopuštamo izići? „On je takav.“ „Ona se nikada neće promijeniti.“ „Od njega ne može doći ništa dobro.“ „Tu Bog sigurno ne djeluje.“
Ponekad tako postupamo i prema sebi: „Ja nisam za to.“ „Prekasno je.“ „Previše sam pogriješio.“ „Bog može koristiti druge, ali mene ne.“ Naše iskustvo postaje granica koju nesvjesno postavljamo Božjoj slobodi.
Filip se ne upušta u dugu raspravu s Natanaelom. Ne pokušava ga pobijediti argumentima. Kaže samo: „Dođi i vidi.“ To je jedna od najljepših rečenica evangelizacije.
Kršćanstvo se u konačnici ne temelji samo na argumentu, nego na susretu.
Filip kao da govori: „Nemoj vjerovati samo meni. Dođi Isusu. Približi mu se. Daj mu priliku da ti se sam pokaže.“ I Natanael, unatoč svojoj sumnji, čini najvažniju stvar: kreće.
Da je ostao pod smokvom braneći svoje mišljenje, nikada ne bi otkrio koliko je pogriješio. Njegova vjera počinje jednim malim korakom prema Isusu.
Možda se i nama događa da od Boga očekujemo odgovor u jednom obliku, a On dolazi iz „Nazareta“ koji smo već otpisali.
Molimo da promijeni okolnosti, a On želi promijeniti nas. Tražimo veliko čudo, a On nam šalje čovjeka. Tražimo izvanredan znak, a On govori kroz svakodnevnu dužnost. Tražimo da ukloni križ, a On nam daje snagu da ga nosimo. Tražimo odgovor odmah, a On nas uči čekati. Tražimo da nam progovori u snažnom duhovnom iskustvu, a On dolazi u jednostavnoj riječi Svetoga pisma, sakramentu, savjetu osobe koju nismo očekivali ili u tišini u kojoj se naizgled ništa ne događa. Koliko Božjih dolazaka možemo propustiti samo zato što smo unaprijed odlučili iz kojega „Nazareta“ Bog ne može doći?
Bartolomejev put poziva nas na slobodu od predrasuda, ali i na nešto dublje: na spremnost da dopustimo Isusu srušiti našu sliku o Njemu. Ponekad ne vjerujemo stvarnom Bogu nego svojoj predodžbi Boga. Mislimo da će nas Bog ljubiti kada budemo dobri, a Evanđelje nam pokazuje Oca koji trči izgubljenom sinu dok je još daleko. Mislimo da će se Bog približiti tek kada uredimo život, a Isus sjeda za stol s grešnicima. Mislimo da su naši padovi kraj priče, a On od Petra koji ga je zanijekao čini pastira Crkve. Mislimo da iz našega Nazareta ne može doći ništa veliko, a Bog upravo iz onoga što je malo, neugledno i prezreno često započinje svoje najveće djelo.
„Dođi i vidi“ zato danas nije samo Filipova riječ Natanaelu. To je Isusov poziv nama. Dođi prije nego što zaključiš da te Bog ne čuje. Dođi prije nego što kažeš da ti ne može oprostiti. Dođi prije nego što odustaneš od osobe za koju moliš. Dođi prije nego što odlučiš da se ništa neće promijeniti. Dođi sa svojom sumnjom, ali dođi. Dođi sa svojim pitanjima, ali dođi. Dođi ako si razočaran u Crkvu, ljude ili sebe. Dođi ako ništa ne osjećaš. Vjera ponekad nije sposobnost da sve razumijemo. Ponekad je samo odluka da učinimo sljedeći korak prema Isusu.
Natanael dolazi i otkriva da ga Isus već poznaje. Tu se događa nešto važno: on dolazi provjeriti Isusa, a otkriva da Isus poznaje njega. Često i mi dolazimo molitvi s pitanjem: „Gospodine, jesi li stvarno ovdje?“ A susret se preokrene i čujemo drugo pitanje: „A gdje si ti?“ Dođemo tražiti odgovor o Bogu, a Bog počne otkrivati naše srce. Dođemo pitati zašto se druga osoba ne mijenja, a Duh Sveti dotakne našu potrebu za kontrolom. Dođemo moliti da Bog riješi sukob, a On nam pokaže da trebamo oprostiti. Dođemo po potvrdu svojega plana, a On nas pozove da ga pustimo. Susret s Isusom ne ostavlja nas samo s novim informacijama. On nas mijenja.
Zato danas zamoli svetoga Bartolomeja za milost otvorenosti. Možda postoji osoba koju si već osudio. Možda situacija za koju si odlučio da iz nje ništa dobro ne može nastati. Možda područje vlastitoga života koje si otpisao. Donesi to Kristu i dopusti Filipovim riječima da odzvanjaju: „Dođi i vidi.“ Ne moraš danas imati savršenu vjeru. Dovoljno je približiti se.
Sveti Bartolomeju, ti koji nisi ostao zarobljen u svojoj prvoj procjeni, nego si imao hrabrosti krenuti prema Isusu, moli za mene. Isprosi mi srce koje se može iznenaditi Bogom. Oslobodi me brzih sudova o ljudima, o sebi i o načinima na koje Gospodin djeluje. Kada kažem da se netko nikada neće promijeniti, podsjeti me da milost može ono što ja ne mogu. Kada kažem da je moja prošlost preteška, podsjeti me da Kristu nijedna rana nije izvan dosega. Kada Boga tražim samo ondje gdje sam ga odlučio pronaći, otvori mi oči za njegove neočekivane dolaske. Isuse, danas dolazim i želim vidjeti. Ne ono što sam unaprijed odlučio da mora biti, nego ono što Ti želiš pokazati. Sveti Bartolomeju, apostole koji si od sumnje krenuo prema susretu i od susreta prema vjeri, moli za nas. Amen.
- Oče naš… Zdravo Marijo… Slava Ocu…
TREĆI DAN - 23.08.
„Vidjet ćeš i veće od toga“
Od čovjeka pod smokvom do apostola koji je dao život za Krista
„Vjeruješ jer ti rekoh: ‘Vidjeh te pod smokvom’? Vidjet ćeš i veće od toga!“ (Iv 1,50)
Na početku Bartolomejeva puta nalazi se čovjek pod smokvom. Na kraju crkvena predaja pred nas stavlja apostola koji je otišao naviještati Krista i svoju vjernost zapečatio mučeništvom. Između ta dva trenutka nalazi se tajna onoga što Bog može učiniti s čovjekom koji mu se otvori. Isus Natanaelu nakon njegove ispovijesti vjere ne govori: „Sada si stigao.“ Govori mu: „Vidjet ćeš i veće od toga.“ Kao da mu želi reći: ovo što si upravo doživio tek je početak. Poznao si da te vidim, ali tek ćeš upoznati tko sam. Dotaknuo si otajstvo, ali sada kreni za mnom. Vjera nije završila u trenutku snažnoga susreta. Upravo tada počinje put učenika.
To je riječ koja nam je potrebna jer često želimo od duhovnoga života zadržati iskustvo, a izbjeći put koji nakon iskustva slijedi. Želimo trenutke u kojima osjećamo Božju blizinu, ali učenik mora naučiti slijediti Isusa i onda kada više ništa posebno ne osjeća. Bartolomej je nakon prvoga susreta morao hodati s Kristom. Slušati ga. Gledati čudesa, ali i nerazumijevanje. Vidjeti mnoštvo koje ga slavi i mnoštvo koje odlazi. Učiti da Mesija nije došao uspostaviti kraljevstvo prema ljudskim očekivanjima. Doživjeti posljednju večeru, Getsemani, križ i šok smrti Onoga kojega je priznao Sinom Božjim. A zatim susresti Uskrsloga. „Vidjet ćeš i veće od toga“ nije obećanje života bez križa. To je obećanje da će onaj koji ostane uz Krista vidjeti da ni križ nema posljednju riječ.
Bartolomejeva vjera morala je sazrijeti od početnoga oduševljenja do vjernosti. To je put svakoga od nas. U početku nas Bog ponekad privlači snažnom utjehom, jasnom riječju, iskustvom molitve ili osjećajem da nam je sasvim blizu. Ali ljubav ne može zauvijek ostati ovisna o osjećaju. Dođe vrijeme kada Isus pita: „Hoćeš li ostati i kada ne osjećaš?“ Hoćeš li moliti kada je molitva suha? Hoćeš li biti vjeran kada ne vidiš plod? Hoćeš li činiti dobro kada ti nitko ne zahvaljuje? Hoćeš li oprostiti i kada osjećaji još bole? Hoćeš li vjerovati kada ti se čini da se obećanje ne ostvaruje? Hoćeš li ići za mnom kada put vodi kroz križ?
Tu se rađa apostol.
Apostol nije čovjek koji je samo imao iskustvo Boga. Apostol je čovjek koji je dopustio da ga susret s Bogom pošalje. Bartolomej nije ostao pod svojom smokvom čuvajući uspomenu na dan kada mu je Isus rekao da ga poznaje. Nakon Kristova uskrsnuća i silaska Duha Svetoga postaje svjedok. Drevne kršćanske predaje povezuju njegovo misionarsko djelovanje s različitim područjima Istoka, osobito Armenijom, iako se pojedinosti tih putovanja ne mogu s potpunom povijesnom sigurnošću rekonstruirati. Crkvena predaja ipak jednoglasno čuva ono najvažnije: Bartolomej je naviještao Krista i podnio mučeništvo zbog vjernosti Evanđelju. Predaja njegovo mučeništvo osobito povezuje s vrlo okrutnim pogubljenjem, zbog čega se u kršćanskoj umjetnosti često prikazuje s nožem, znakom njegove mučeničke smrti.
No bilo bi šteta njegovo mučeništvo promatrati samo kao strašan završetak života.
Mučeništvo je posljednja rečenica jednoga mnogo duljeg odgovora. Čovjek koji je jednom rekao: „Učitelju, ti si Sin Božji“, na kraju svojim životom potvrđuje da te riječi nije izgovorio samo usnama. Postoji velika razlika između ispovijedanja vjere kada nas ono ništa ne košta i ostajanja uz Krista kada vjernost ima cijenu. Bartolomej nas zato pita: koliko moje vjere ulazi u moje odluke? Je li Isus Gospodin samo u molitvi ili i u načinu na koji govorim, poslujem, opraštam, koristim novac, živim odnose, donosim odluke i postupam kada me nitko ne vidi? Vjera postaje stvarna ondje gdje počinje imati posljedice.
Većina nas vjerojatno neće biti pozvana na krvno mučeništvo, ali svaki je učenik pozvan na svakodnevno umiranje sebi. Ponekad je naše mučeništvo ne odgovoriti uvredom na uvredu. Ponekad priznati da smo pogriješili. Ponekad ostati pošten kada bismo mogli profitirati nepoštenjem. Ponekad sačuvati čistoću kada okolina govori da to nema smisla. Ponekad oprostiti osobi koja nije zatražila oproštenje. Ponekad ostati uz bolesnoga, nositi teret obitelji, strpljivo služiti, biti vjeran obećanju ili javno priznati pripadnost Kristu kada znamo da zbog toga nećemo biti prihvaćeni. Svetost se najčešće ne događa pred mnoštvom. Događa se u malim, skrivenim trenutcima kada kažemo: „Isuse, biram Tebe.“
Bartolomejev put od smokve do mučeništva pokazuje i nešto prekrasno o Božjem pogledu na čovjeka. Kada ga je Isus prvi put vidio, pred Njim nije stajao gotov apostol. Stajao je čovjek s pitanjima i predrasudom prema Nazaretu. Ali Isus je već vidio dublje. Vidio je ono što milost može učiniti od toga čovjeka. Mi sebe često promatramo prema sadašnjim granicama: „Takav sam.“ „Ovo ne mogu.“ „Nikada neću biti dovoljno hrabar.“ „Nisam za velike stvari.“ Bog nas gleda drukčije. Ne ignorira ono što jesmo danas, ali vidi i ono što možemo postati kada mu se predamo. Isus je u ribaru Šimunu vidio Petra. U progonitelju Savlu vidio je Pavla. U skeptičnom Natanaelu vidio je apostola koji će za Njega dati život.
Možda zato danas Isus i tebi govori: „Vidjet ćeš i veće od toga.“ Ne mora značiti da ćeš vidjeti izvanredna čudesa. Možda će najveće čudo biti ono što će milost učiniti u tebi. Možda ćeš vidjeti da možeš oprostiti ono za što si mislio da nikada nećeš. Da možeš ostati vjeran ondje gdje si prije uvijek bježao. Da možeš ljubiti bez posjedovanja. Da možeš govoriti istinu bez grubosti. Da možeš nositi križ bez gorčine. Da možeš biti slobodan od grijeha za koji si mislio da će zauvijek upravljati tobom. Da rana koja te jednom zatvorila može postati mjesto iz kojega ćeš razumjeti druge. Možda je „veće“ koje ti Isus obećava novi čovjek koji nastaje kada mu svaki dan iznova govoriš „da“.
Na završetku ove trodnevnice zato nemoj svetoga Bartolomeja gledati samo kao udaljenoga apostola iz prvoga stoljeća. Pogledaj njegov put. Najprije je bio viđen. Zatim je došao i vidio. A onda je bio poslan. To je i naš put. Krist nas vidi, Krist nas poziva k sebi i Krist nas šalje. Ne moramo sami sebe učiniti apostolima. Trebamo ostati dovoljno blizu Isusu da nas On oblikuje.
Sveti Bartolomeju, ti koji si jednoga dana stajao pred Isusom sa svojim pitanjima, a završio život kao njegov vjerni svjedok, moli za mene. Isprosi mi vjeru koja neće ostati samo na riječima, nego će postati život. Kada mi je lako vjerovati, sačuvaj me u poniznosti; kada dođe kušnja, isprosi mi ustrajnost; kada ne osjećam Božju prisutnost, nauči me vjernosti; kada se bojim cijene nasljedovanja Krista, podsjeti me da ništa što mu predajem nije izgubljeno. Isprosi mi hrabrost svakodnevno umirati sebi kako bi Krist u meni mogao sve više živjeti. Gospodine Isuse, Ti si vidio Bartolomeja pod smokvom i vidio si apostola koji će jednoga dana za Tebe dati život. Pogledaj i mene. Ti vidiš ne samo ono što sada jesam nego i ono što tvoja milost želi učiniti od mene. Ne dopusti da se zadovoljim početkom. Vodi me dalje. Kada kažem „ne mogu“, podsjeti me da Ti možeš. Kada se bojim, podsjeti me da ideš ispred mene. Kada poželim ostati u sigurnosti svoje smokve, ponovno mi reci: „Dođi i vidi.“ A kada poželim zaustaviti put na onome što sam već doživio, reci mi: „Vidjet ćeš i veće od toga.“ Sveti Bartolomeju apostole, čovječe bez prijevare, učeniku koji si postao svjedok i mučeniče koji si svoje „da“ Kristu zapečatio životom, moli za nas da Krista ne ispovijedamo samo usnama, nego cijelim svojim životom. Amen.
- Oče naš… Zdravo Marijo… Slava Ocu…
Tekst pripremio i uredio: D.Z. (kateheo.hr)
Foto: D.Z. (Basilica sv. Ivana Laterana – Rim)