25.09. do 03.10.
Devet dana sa svetim Franjom
„Sveti Franjo, vodi nas k Isusu“
Ova devetnica zamišljena je ne samo kao molitva za određenu milost, nego kao devetodnevni put obraćenja na kojemu ćemo, promatrajući život svetoga Franje Asiškoga, dopustiti Gospodinu da rasvijetli naš odnos prema njemu, prema nama samima, prema bližnjima, Crkvi i svemu stvorenome.
Franjina svetost nije nastala u jednom trenutku niti je bila plod njegova savršenstva.
Ona se rađala iz postupnoga predavanja Bogu, iz trajne spremnosti na obraćenje i iz želje da Krista ne slijedi samo riječima, nego cijelim životom.
Benedikt XVI. istaknuo je da je Franjo samoga sebe doživljavao kao pokornika koji se neprestano obraća te se djelovanjem Duha Svetoga sve više suobličuje Kristu na putu siromaštva, ljubavi i poslanja.
Svaki dan devetnice započinje znakom križa i zazivom: „Sveti Franjo, vodi nas k Isusu.“ Nakon toga potrebno je polako pročitati razmatranje, zadržati se neko vrijeme u tišini te dopustiti da riječ siđe iz razuma u srce.
Ispit savjesti nije namijenjen osuđivanju samoga sebe, nego iskrenom stajanju pred Bogom koji nas poznaje, ljubi i poziva na promjenu.
Devetnica se svakoga dana završava molitvom koja sažima razmatranu temu i povjerava Gospodinu ono što je tijekom molitve dotaknulo naše srce.
PRVI DAN - 25.09.
Dopustiti Bogu da nas pronađe
Razmatranje
Franjo je u mladosti sanjao o časti, slavi, viteštvu i velikim pothvatima. Želio je biti viđen, priznat i zapamćen. Njegove želje nisu bile neobične jer i čovjek našega vremena često vjeruje da će pronaći sebe ako ostvari ono što drugi smatraju uspjehom. Ipak, zarobljeništvo nakon ratnoga poraza, bolest, razočaranje i duboki nutarnji nemir počeli su rušiti sliku života koju je Franjo sam sebi izgradio. Na putu prema novom vojnom pohodu osjetio je poziv da se vrati u Asiz. Morao je odustati od puta koji mu je obećavao ljudsku slavu i vratiti se u svakodnevicu u kojoj još nije znao što Bog od njega želi. Njegovo obraćenje nije započelo jasnim planom ni velikim duhovnim iskustvom koje bi odmah uklonilo sve sumnje, nego poslušnošću prvom svjetlu koje mu je bilo darovano.
Bog nerijetko započinje čovjekovo obraćenje ondje gdje završavaju njegovi vlastiti planovi. Dopušta da se sruše oslonci na kojima smo gradili svoju sigurnost, ne zato da bi nas ponizio ili kaznio, nego zato da bi nas oslobodio života koji nije u skladu s našim najdubljim pozivom. Ono što doživljavamo kao zastoj može postati početak novoga puta, a ono što nam izgleda kao gubitak može biti prostor u kojemu ćemo prvi put čuti pitanje što ga je čuo i Franjo: komu je bolje služiti, gospodaru ili sluzi? Dok god živimo samo od tuđih očekivanja, vlastitih ambicija i potrebe za priznanjem, teško možemo čuti glas Onoga koji nas poznaje dublje nego što mi poznajemo sami sebe.
Bog nas može pronaći kroz bolest, razočaranje, neostvarenu želju, obiteljski sukob, gubitak, umor ili nemir koji se vraća unatoč svim pokušajima da ga utišamo. Takvi događaji sami po sebi nisu nužno Božja poruka, ali mogu postati mjesto razlučivanja ako ih unesemo u molitvu. Najveća opasnost nije u tome što trenutačno ne znamo odgovor, nego u tome što se bojimo postaviti pitanje. Franjo je morao priznati da ono za čim je trčao nije moglo ispuniti njegovo srce. I mi smo pozvani prepoznati gdje pokušavamo sami sebi osigurati vrijednost, identitet i budućnost, a zatim se vratiti Bogu i dopustiti mu da nam pokaže put.
Riječ svetoga Franje
„Svevišnji, slavni Bože, prosvijetli tmine moga srca i daj mi pravu vjeru, čvrstu nadu, savršenu ljubav, mudrost i spoznaju da izvršim tvoju svetu i istinsku zapovijed.“
Molitva pred raspelom svetoga Damjana
Franjo ovu molitvu nije izgovorio kao čovjek koji već zna sve odgovore, nego kao čovjek koji priznaje da je njegovo srce obavijeno tamom. On od Boga ne traži da mu pokaže cijelu budućnost, nego da mu daruje dovoljno svjetla kako bi mogao učiniti sljedeći korak. Ne traži najprije uspjeh, sigurnost ni oslobođenje od svih teškoća, nego pravu vjeru, čvrstu nadu, savršenu ljubav, mudrost i spoznaju Božje volje. Time nas uči da razlučivanje ne započinje pitanjem kako ostvariti vlastite planove, nego molitvom da naše srce bude oslobođeno svega što nam priječi vidjeti Božji put.
Možda se i mi nalazimo pred odlukom, neizvjesnošću ili razdobljem u kojemu ne razumijemo što Bog čini. Franjina molitva poziva nas da ne donosimo odluke samo pod utjecajem straha, povrijeđenosti, ambicije ili potrebe za priznanjem. Prije nego što zamolimo Boga da promijeni okolnosti, trebamo ga zamoliti da prosvijetli naše srce. Kada se srce pročisti, čovjek postupno prestaje pitati što će mu donijeti više ljudske važnosti, a počinje prepoznavati što ga vodi prema većoj vjernosti, ljubavi i slobodi.
Ispit savjesti
U tišini pred Gospodinom trebam se upitati oko čega sam izgradio svoju sliku o sebi i ovisi li moj osjećaj vrijednosti o uspjehu, položaju, novcu, izgledu, službi, duhovnim darovima ili priznanju drugih ljudi. Jesam li spreman priznati da neki moji planovi nisu donijeli mir koji sam očekivao? Postoji li razočaranje, bolest, neuspjeh ili nutarnji nemir kroz koji me Bog poziva da zastanem, a ja ga uporno pokušavam potisnuti? Molim li samo da Bog blagoslovi ono što sam već odlučio ili ga iskreno pitam što on želi od mene? Čega se bojim da bih se morao odreći kada bih ozbiljno poslušao njegov glas? Vjerujem li da me Bog ne poziva kako bi mi oduzeo život, nego kako bi me priveo njegovoj punini?
Molitva
Bože, moj Oče, pronađi me na putovima na kojima sam se udaljio od tebe i od onoga što si zamislio za moj život. Oslobodi me buke, taštine i potrebe da svoju vrijednost dokazujem pred ljudima. Daj mi poniznosti da prihvatim kada se moji planovi sruše, strpljivosti da čekam tvoje svjetlo i hrabrosti da se vratim kada shvatim da idem pogrešnim putem. Po zagovoru svetoga Franje učini moje srce osjetljivim na tvoj glas i spremnim izvršiti tvoju volju, čak i onda kada još ne vidim kamo me vodiš. Amen.