TREĆI DAN - 27.09.
Susresti Krista u ranjenom čovjeku
Razmatranje
Franjo je u svojoj Oporuci priznao da mu je, dok je živio u grijesima, pogled na gubavce bio gorak, ali da ga je sam Gospodin odveo među njih te je prema njima iskazivao milosrđe. Ono što mu se prije činilo odbojnim postalo mu je slatko u duši i tijelu. Susret s gubavcem nije bio tek epizoda u njegovu obraćenju, nego prijelomni trenutak u kojemu je morao izići iz zatvorenosti u vlastiti svijet i dotaknuti stvarnost ljudske patnje.
Franjo nije susreo apstraktno siromaštvo, nego konkretnoga čovjeka čije su rane, miris i izgled u njemu izazivali strah i odbojnost. Upravo je ondje, iza onoga što je odbijalo njegove osjećaje, otkrio Kristovu prisutnost. Milosrđe je započelo kada više nije gledao samo bolest, nego osobu; kada nije ostao na sigurnoj udaljenosti, nego je dopustio da patnja drugoga naruši njegovu udobnost. Taj susret pokazuje da se obraćenje ne može svesti samo na osjećaj blizine s Bogom. Tko se približava Kristu, prije ili poslije bit će poveden prema čovjeku kojega bi najradije zaobišao.
Naši „gubavci“ mogu biti bolesnici, starije i nemoćne osobe, siromasi, migranti, ovisnici, zatvorenici, psihički ranjeni ljudi, osobe s kojima je teško razgovarati ili članovi vlastite obitelji čije potrebe doživljavamo kao teret. Ponekad odbacujemo čovjeka zato što nas njegova rana podsjeća na nešto čega se u sebi bojimo. Ne možemo pomoći svima na isti način niti smo pozvani zanemariti razborite granice, ali nijednoga čovjeka ne smijemo svesti na njegovu bolest, grijeh, prošlost, društveni položaj ili korisnost. Milosrđe nije naivno odobravanje svega što netko čini, nego sposobnost da i u ranjenom čovjeku prepoznamo dostojanstvo koje mu je Bog darovao.
Riječ svetoga Franje
„Gospodin je meni, bratu Franji, ovako dao da započnem činiti pokoru: dok bijah u grijesima, bilo mi je odviše gorko gledati gubavce. I sam me Gospodin odvede među njih i iskazivao sam im milosrđe. A kada sam odlazio od njih, ono što mi se činilo gorkim pretvorilo mi se u slast duše i tijela.“
(Oporuka svetoga Franje)
Kratko razmatranje
Franjo nije rekao da je sam pronašao put do gubavaca, nego da ga je Gospodin odveo među njih. Bog ga je poveo upravo prema onome od čega je bježao i što mu je izazivalo odbojnost. Susret s gubavcima nije odmah promijenio njihove okolnosti, ali je preobrazio Franjino srce. Ono što je do tada smatrao nepodnošljivim postalo je mjesto milosti jer je iza bolesti, neugodnosti i društvenoga odbacivanja počeo prepoznavati čovjeka, a u čovjeku Krista. Upravo ovaj događaj Franjo u svojoj Oporuci predstavlja kao početak pokorničkoga i obraćeničkoga života.
Bog i nas može povesti prema osobi koju bismo najradije zaobišli. To može biti bolesnik, usamljena osoba, siromah, netko tko nas zamara ili član obitelji čiju patnju više ne želimo slušati. Milosrđe započinje kada prestanemo gledati čovjeka samo kroz njegov problem i dopustimo mu da pred nama ponovno postane osoba. Franjine riječi pokazuju da milosrđe ne mijenja samo onoga kojemu pomažemo. Ono najprije mijenja nas, oslobađajući nas zatvorenosti, straha, sebičnosti i uvjerenja da se Bog može susresti samo u ugodnim iskustvima.
Ispit savjesti
Pred Gospodinom trebam imenovati osobu ili skupinu ljudi prema kojima osjećam odbojnost, prijezir ili tvrdoću. Izbjegavam li nekoga zato što je zahtjevan, neugodan, siromašan, bolestan ili drukčiji od mene? Jesam li tuđu patnju umanjivao riječima da je čovjek sam kriv za sve što mu se događa? Promatram li nečiju slabost s visine kako ne bih morao prepoznati vlastitu ranjivost? Kada sam posljednji put nekome darovao vrijeme, strpljivo slušanje i konkretnu pomoć bez računanja na uzvrat? Postoji li ranjeni član moje obitelji kojemu dajem materijalno, ali mu uskraćujem blizinu, nježnost i razumijevanje? Mogu li zamoliti Krista da me povede upravo prema onome koga bih sam najradije zaobišao?
Molitva
Isuse, koji si se poistovjetio s malenima, bolesnima, gladnima i odbačenima, otvori moje oči da te prepoznam u ljudima koje lako ne primjećujem ili izbjegavam. Oslobodi me tvrdoće, prijezira i ravnodušnosti. Daj mi razboritu ljubav koja zna pomoći bez ponižavanja, služiti bez gospodarenja i ostati blizu bez traženja vlastite koristi. Po zagovoru svetoga Franje učini da susret s ranjenim čovjekom postane i za mene mjesto susreta s tobom. Amen.