ČETVRTI DAN - 28.09.
Siromaštvo koje oslobađa srce
Razmatranje
Franjo je izabrao siromaštvo jer je želio nepodijeljena srca pripadati Kristu. Nije prezirao materijalni svijet niti je stvorena dobra smatrao zlima. Naprotiv, upravo je zato što je u svemu prepoznavao dar Stvoritelja odbijao prisvojiti ono što mu nije pripadalo i dopustiti da stvari zavladaju njegovim srcem. Njegovo siromaštvo nije bilo romantično veličanje bijede, nego radikalno povjerenje u Boga, solidarnost sa siromašnima i sloboda od potrebe da sigurnost pronalazi u posjedovanju. Benedikt XVI. opisao je Franjino obraćenje kao hod na kojemu je, po Kristovu primjeru, samoga sebe oplijenio i prigrlio „Gospođu Siromaštinu“.
Današnja kultura neprestano nas uvjerava da još nešto moramo kupiti, postići ili pokazati kako bismo bili zadovoljni. Čovjek se počinje uspoređivati s drugima, a vrijednost života procjenjuje prema onome što posjeduje i što drugi o njemu misle. I vjernik može postati zarobljen gomilanjem, pretjeranom brigom za sigurnost, statusnim simbolima i strahom da će dijeljenjem ostati bez onoga što mu je potrebno. Materijalna dobra tada više nisu sredstva, nego gospodari koji određuju naše vrijeme, odnose i raspoloženje.
Kršćansko siromaštvo ne zahtijeva od svih isti izvanjski oblik života. Roditelj je dužan brinuti se za svoju obitelj, radnik odgovorno upravljati plodovima rada, a zajednica osigurati sredstva potrebna za svoje poslanje. Ipak, svatko je pozvan provjeravati služi li ono što posjeduje ljubavi ili postaje opravdanje za sebičnost. Siromaštvo duha očituje se u zahvalnosti, umjerenosti, spremnosti na dijeljenje i prihvaćanju da nismo samodostatni. Slobodan nije onaj tko ništa nema, nego onaj čije srce nije vezano uz ono što ima. Takav čovjek može primati bez pohlepe, posjedovati bez oholosti, dijeliti bez straha i gubiti bez očaja.
Riječ svetoga Franje
„Braća neka sebi ništa ne prisvajaju: ni kuće, ni mjesta, niti ikoje stvari. I kao putnici i pridošlice na ovome svijetu, služeći Gospodinu u siromaštvu i poniznosti, neka s pouzdanjem prose milostinju.“
(Potvrđeno pravilo, šesto poglavlje)
Kratko razmatranje
Franjin poziv da braća ništa ne prisvajaju nije bio izraz prezira prema stvorenim dobrima, nego put oslobađanja od lažne sigurnosti. Čovjek se lako počne oslanjati na ono što ima, na mjesto koje zauzima i na ugled koji je stekao. Tada ono što je trebao koristiti kao sredstvo postupno postaje njegov gospodar. Franjo podsjeća da smo na zemlji putnici i pridošlice. Sve što imamo primili smo na određeno vrijeme i ništa od toga ne možemo zadržati zauvijek.
Za većinu vjernika ove riječi ne znače napuštanje doma, posla i odgovornosti prema obitelji, nego poziv na unutarnju nenavezanost. Možemo nešto posjedovati, a ipak ne dopustiti da ono posjeduje nas. Možemo odgovorno štedjeti, a da ne postanemo tvrdi prema potrebnima. Možemo zahvalno uživati u dobrima, a da u njima ne tražimo identitet i konačnu sigurnost. Franjino siromaštvo postavlja pitanje možemo li nešto darovati, izgubiti ili napustiti bez osjećaja da smo time izgubili sami sebe. Slobodno je ono srce koje zna da njegovo najveće dobro nije u onome što ima, nego u Onome komu pripada.
Ispit savjesti
Trebam se upitati što posjedujem, a što je počelo posjedovati mene. Koliko moga vremena i nutarnjega mira odlazi na stjecanje, čuvanje i pokazivanje stvari? Kupujem li zato što mi je nešto potrebno ili zato što se uspoređujem, pokušavam ispuniti prazninu i ostaviti dojam? Jesam li zahvalan za ono što imam ili stalno gledam ono što imaju drugi? Rasipam li hranu, novac, odjeću i vrijeme dok opravdavam svoju neosjetljivost prema potrebitima? Odgađam li velikodušnost za vrijeme kada ću navodno imati više? Mogu li se nečega odreći kako bi netko drugi dobio ono što mu je potrebno? Osjećam li se sigurnim zato što pripadam Bogu ili samo dok su moji računi, planovi i zalihe pod mojom kontrolom?
Molitva
Oče, ti si izvor svakoga dobra i iz tvoje ruke primam sve što jesam i što imam. Oslobodi me pohlepe, zavisti, rasipnosti i straha od oskudice. Nauči me razlikovati ono što mi je potrebno od onoga čime pokušavam ispuniti prazninu srca. Daj mi zahvalnost za tvoje darove, odgovornost u upravljanju njima i velikodušnost prema onima koji oskudijevaju. Po zagovoru svetoga Franje učini me siromašnim duhom kako bih se mogao potpuno osloniti na tebe i slobodno ljubiti. Amen.