DEVETI DAN - 03.10.
Radost predanja i nada koja pobjeđuje smrt
Razmatranje
Franjin put započeo je napuštanjem snova o zemaljskoj slavi, a završavao je sve dubljim suobličenjem Kristu. Na La Verni 1224. godine primio je stigme, znak svoje duboke povezanosti s Raspetim. Taj dar nije bio nagrada za traženje izvanrednosti, nego otajstveni pečat života koji se postupno pretvarao u ljubav, molitvu i predanje. Benedikt XVI. opisao je stigme kao izraz Franjina prisnoga poistovjećivanja s Gospodinom.
Pred kraj života Franjo je bio teško bolestan, gotovo slijep i tjelesno iscrpljen. Unatoč tomu u njemu nije nestala zahvalnost. Smrt je nazivao sestrom, ne zato što bi prezirao život ili poricao bol rastanka, nego zato što je vjerovao da smrt nema posljednju riječ. Život nije smatrao vlasništvom koje mora grčevito zadržati, nego darom koji je primio od Boga i koji mu može vratiti. Ležeći na goloj zemlji, blagoslovio je svoju braću i predao se Gospodinu kojemu je želio pripadati. Njegov završetak nije bio bijeg od svijeta, nego posljednji čin povjerenja.
Kršćanska radost ne znači da vjernik nikada nije žalostan, uplašen ili umoran. Ona se rađa iz sigurnosti da nas Kristova ljubav ne napušta ni u bolesti, neuspjehu, osamljenosti i umiranju. Ne trebamo tražiti patnju niti je romantizirati. Pozvani smo liječiti bolest, ublažavati bol, štititi život i biti blizu onima koji trpe. Međutim, postoje križevi koje ne možemo ukloniti. Tada smo pozvani ne nositi ih sami, nego ih sjediniti s Kristom i dopustiti da patnja, umjesto da nas zatvori u gorčinu, postane prostor dubljega predanja.
Sjećanje na smrt ne treba nas paralizirati, nego pročistiti naše odluke. Pred vječnošću mnoge borbe za prestiž, dokazivanje i posjedovanje pokazuju svoju ispraznost. Ostaje ljubav koju smo primili i darovali, vjernost kojom smo odgovorili na Božji poziv, oproštenje koje smo zatražili i pružili te dobro učinjeno čovjeku koji nam ga možda nije mogao uzvratiti. Tko zna komu pripada, može živjeti radosnije, jednostavnije i slobodnije. Ne mora odgoditi pomirenje, zahvalnost, obraćenje i ljubav za neko sigurnije vrijeme, jer današnji dan prima kao priliku da svoj život ponovno preda Bogu.
Riječ svetoga Franje
„Hvaljen budi, Gospodine moj, po sestri našoj tjelesnoj Smrti, kojoj nijedan živi čovjek ne može umaći. Jao onima koji umiru u smrtnome grijehu! Blaženi oni koje ona zatekne u tvojoj presvetoj volji, jer im druga smrt neće nauditi.“
(Pjesma stvorova)
Kratko razmatranje
Franjo smrt naziva sestrom, ali je ne uljepšava niti niječe njezinu ozbiljnost. Zna da joj nijedan čovjek ne može umaći i zato govori o potrebi da nas zatekne u Božjoj volji. Smrt je za njega sestra zato što po Kristovoj smrti i uskrsnuću više nije zatvorena vrata ni konačni gospodar čovjeka. Ona postaje prijelaz u puninu života za onoga tko pripada Gospodinu. Franjine riječi stoga istodobno nose utjehu i poziv na obraćenje.
Sjećanje na smrt oslobađa nas iluzije da ćemo uvijek imati vremena. Pomaže nam razlikovati ono što je prolazno od onoga što ostaje. Pred vječnošću gube važnost mnoge borbe za priznanje, nadmoć i posjedovanje, dok ljubav, oproštenje, vjernost i milosrđe dobivaju svoju pravu težinu. Ne trebamo živjeti u strahu od smrti, nego u odgovornosti za današnji dan. Ono što trebamo ispovjediti ne valja beskrajno odgađati; osobu kojoj trebamo zahvaliti ili oprostiti ne treba ostavljati da čeka neko prikladnije vrijeme. Kršćanska nada nije bijeg od života, nego snaga da svaki dan živimo ozbiljno, zahvalno i radosno, znajući komu pripadamo.
Ispit savjesti
Pred Bogom trebam priznati što me najviše plaši kada razmišljam o bolesti, budućnosti, gubitku i smrti. Temelji li se moja nada na Kristu ili samo na uvjerenju da ću uspjeti zadržati kontrolu nad životom? Kada dođu kušnje, tražim li Božju blizinu i pomoć ljudi ili se zatvaram u očaj, samosažaljenje i ogorčenost? Postoji li osoba kojoj trebam oprostiti, zahvaliti, priznati krivnju ili pokazati ljubav, a to neprestano odgađam? Postoji li grijeh koji trebam ispovjediti i odnos koji trebam urediti? Živim li tako kao da mi je zemaljski život jedina stvarnost ili svojim izborima pokazujem da očekujem uskrsnuće i vječni život? Kada bi današnji dan bio posljednja potpuna prilika za ljubav, što bih učinio drukčije?
Molitva
Gospodine Isuse, ti si početak, središte i ispunjenje moga života. Zahvaljujem ti za svaki dan koji mi daruješ i za obećanje da me ni smrt ne može odvojiti od tvoje ljubavi. Kada dođu kušnje, sačuvaj me u nadi; kada osjetim strah, učvrsti moje povjerenje; kada trpim, sjedini me sa svojim križem; kada se približi čas konačnoga predanja, primi me u svoje milosrđe. Daj mi da ništa važno ne odgađam, da se mirim dok imam vremena, ljubim dok mogu i vjerno izvršavam ono što si mi povjerio. Po zagovoru svetoga Franje nauči me živjeti jednostavno, zahvalno i radosno, kako bih jednoga dana zajedno s njime ušao u puninu tvoga mira. Amen.
Završna Franjina riječ za cijelu devetnicu
„Započnimo, braćo, služiti Gospodinu Bogu, jer dosad jedva da smo išta učinili.“
(Riječi svetoga Franje prema Tomi Čelanskom)
Ove riječi dobro sažimaju cijelu devetnicu. Franjo ih nije izgovorio na početku svoga obraćenja, nego pred kraj života, nakon godina molitve, siromaštva, služenja, propovijedanja i nošenja Kristovih rana. Nije gledao prijeđeni put kako bi se divio vlastitoj svetosti, nego je pred Božjom ljubavlju osjećao da uvijek može započeti iznova. To nije nezdravo obezvrjeđivanje učinjenoga dobra, nego poniznost čovjeka koji zna da je svetost prije svega milost.
Zato završetak devetnice ne treba biti završetak puta. Nakon devet dana možemo ponovno započeti, pristupiti ispovijedi, dublje sudjelovati u Euharistiji, urediti osobnu molitvu, pomiriti se s bližnjim, pomoći potrebitomu i odreći se onoga što zarobljava srce. Sveti Franjo nas ne poziva da se divimo njegovu životu s udaljenosti, nego da ondje gdje jesmo počnemo živjeti Evanđelje. Danas je ponovno vrijeme da počnemo služiti Gospodinu.
Završna molitva devetnice
Sveti Franjo Asiški, siromašni i ponizni brate, ti si dopustio Bogu da te pronađe usred tvojih planova, nemira i traženja. Evanđelje si prihvatio kao oblik života, Krista si prepoznao u gubavcu, slobodu pronašao u siromaštvu, a pred Raspetim si primio poziv da obnavljaš njegovu kuću. U Euharistiji si se klanjao poniznosti Sina Božjega, Crkvu si ljubio služeći joj, u svemu stvorenome prepoznavao si dar Očev, a život si završio u pouzdanju i predanju.
Izmoli nam milost da se ne zadovoljimo riječima bez života, pobožnošću bez obraćenja i molitvom bez ljubavi prema bližnjemu. Pomozi nam napustiti ono što zarobljava naše srce, pomiriti se s onima koje smo povrijedili, služiti malenima i odgovorno čuvati darove koje nam je Bog povjerio. Uči nas da obnova Crkve i svijeta započinje dopuštanjem Kristu da obnovi nas. Vodi nas k Isusu, da ga upoznamo, ljubimo i slijedimo u radosti i kušnji, u zdravlju i bolesti, u životu i smrti. Neka poput tebe postanemo ljudi mira, poniznosti i evanđeoske hrabrosti, kako bi se po našem životu proslavio Otac, Sin i Duh Sveti. Amen.