Priredio: Damir Zukan – kateheo.hr
prema Svetom pismu, homilijama i duhovnoj baštini sv. Ivana Zlatoustoga
Fotografija: D.Z. (ikona kod Grkokatolika na Kaptolu)
04.09. do 12.09.
Devet dana da Božja riječ siđe iz usta u srce i iz srca u život
Sveti Ivan Zlatousti pripada onim učiteljima Crkve koje nije dovoljno čitati da bismo nešto više znali, jer njegove riječi neprestano traže odgovor života. Njegovo propovijedanje nije bilo usmjereno prema stvaranju pobožnoga dojma, nego prema obraćenju stvarnoga čovjeka. Godine molitve, askeze i uronjenosti u Sveto pismo oblikovale su u njemu takvu prisnost s Božjom riječju da je, kako je kasnije naglasio Benedikt XVI., iz te prisnosti izrasla gotovo nezaustavljiva potreba da drugima preda ono što je sam primio. Zlatousti nije želio da ljudi samo slušaju njegove propovijedi, nego da Evanđelje postane oblik njihova života. Čak ga je žalostilo što su slušatelji znali pljeskati njegovim govorima, a zatim zanemarivati ono na što ih je pozivao.
Zato ni ova devetnica nije zamišljena kao devet dana tijekom kojih pokušavamo Boga nagovoriti da ostvari naš plan. Nakanu smijemo i trebamo donijeti pred Boga, ali dublji smisao devetnice jest dopustiti da Bog tijekom tih devet dana nešto učini s nama. Možda se neće odmah promijeniti okolnosti za koje molimo, ali može se promijeniti način na koji ih nosimo. Možda nećemo odmah dobiti odgovor koji očekujemo, ali možemo postati sposobniji prepoznati odgovor koji Bog daje. Možda neće nestati križ, ali možemo naučiti hodati s Kristom noseći ga. U tome smislu svaki dan ove devetnice postaje jedan korak od riječi prema životu, od pobožnosti prema obraćenju i od molitve koja traži Božje darove prema molitvi koja naposljetku traži samoga Boga.
PRVI DAN - 04.09.
Kad Božja riječ prestane biti samo nešto što slušaš
„Budite vršitelji riječi, a ne samo slušatelji“
Božja riječ
„Budite vršitelji riječi, a ne samo slušatelji, zavaravajući sami sebe.“ (Jak 1,22–25)
Postoji velika razlika između čovjeka koji poznaje Božju riječ i čovjeka kojega je Božja riječ promijenila. Možemo godinama slušati Evanđelje, znati biblijske retke napamet, čitati duhovne knjige, sudjelovati na misama, seminarima i duhovnim obnovama, a ipak određene prostorije svojega života držati zaključanima pred Bogom. Riječ ulazi u uho, prolazi kroz razum, možda nas čak emocionalno dotakne, ali ne silazi do mjesta na kojem donosimo odluke. Upravo je toga Ivan Zlatousti bio duboko svjestan. Za njega poznavanje vjere koje ne postaje životom nije dovršeno poznavanje. Benedikt XVI. sažima jednu od Zlatoustovih temeljnih misli riječima da „poznavanje istine“ i „ispravnost života“ moraju ići zajedno. Sve njegove propovijedi, kaže Benedikt, imale su za cilj pomoći vjernicima razumjeti, ali zatim i provesti u život moralne i duhovne zahtjeve vjere.
Zlatousti u homiliji na Poslanicu Filipljanima ide još izravnije. Poznavati nešto, kaže u biti, nije dovoljno; upravo nas znanje bez djela može dodatno optuživati jer smo znali što treba učiniti, a nismo učinili. To je jedna od najneugodnijih istina duhovnoga života. Ponekad naš najveći problem nije to što ne znamo što Bog želi, nego što vrlo dobro znamo, ali ne činimo. Čovjek se tada može skrivati iza daljnjega čitanja, novih seminara, novih duhovnih sadržaja i novih iskustava samo zato da ne bi učinio ono što mu je Bog već jasno pokazao.
Možda ti Bog već dugo govori da oprostiš, a ti još tražiš novu riječ. Možda znaš da trebaš prekinuti određeni odnos, naviku ili grijeh, ali radije tražiš još jednu potvrdu. Možda znaš komu se trebaš ispričati. Možda znaš da trebaš prestati ogovarati neku osobu, promijeniti način na koji se ponašaš prema supružniku ili djeci, vratiti dug, priznati pogrešku, pomiriti se ili ponovno početi moliti. Problem nije uvijek u tome što Bog šuti. Ponekad je problem u tome što je već govorio, a mi od njega tražimo novu riječ kako ne bismo izvršili prethodnu.
Zlatousti Sveto pismo uspoređuje s bogatim vrtom čiji cvjetovi ne daju samo miris nego i plod koji hrani dušu. Zato upozorava da kroz Pismo ne treba prolaziti površno i u žurbi, jer čak i retci koji izgledaju sasvim jednostavno skrivaju duhovno bogatstvo. Čitati Božju riječ zato znači ostati dovoljno dugo pred njom da ona počne čitati mene. U jednom trenutku više ne pitam samo što određeni tekst znači, nego što on otkriva o meni. Gdje me tješi, gdje ispravlja, gdje razotkriva moj strah, gdje dodiruje moju navezanost, gdje razotkriva oholost, a gdje me poziva napraviti nešto što već dugo izbjegavam.
Danas zato nemoj tražiti mnogo riječi. Traži jednu kojoj ćeš biti poslušan. Možda će upravo jedna poslušana rečenica Evanđelja učiniti više za tvoj duhovni život nego deset pročitanih knjiga koje nisu postale djelom.
Ispit srca
Gospodine, postoji li riječ koju mi već dugo govoriš, a ja je stalno odgađam? Postoji li nešto što dobro znam, ali ne živim? Jesam li postao slušatelj koji uživa u duhovnim riječima, ali se boji njihove cijene kada ih treba pretvoriti u djelo?
Izazov dana
Pročitaj danas polako Mt 5,1–12. Nemoj pokušavati razmatrati sve. Zaustavi se na rečenici koja te najviše privlači ili uznemiruje i učini jedno konkretno djelo koje proizlazi iz nje. Neka danas barem jedna Božja riječ dobije tijelo u tvojem životu.
Molitva
Sveti Ivane Zlatousti, neumorni navjestitelju Božje riječi, ti koji nisi tražio da ljudi samo slušaju tvoje propovijedi nego da dopuste Evanđelju promijeniti njihov život, zagovaraj me. Gospodine Isuse, oslobodi me od duhovnosti koja mnogo sluša, a malo izvršava. Otvori moje uši da čujem tvoju riječ, moj razum da je razumijem, moje srce da je prihvatim i moju volju da je izvršim. Daj da danas ne tražim novu riječ ako još nisam poslušao onu koju si mi već dao. Amen.
Dodatak za prvi dan — dopusti Božjoj riječi da te promijeni
Riječ svetoga Ivana Zlatoustoga
„Bog ne želi da riječi Svetoga pisma slušamo nemarno, nego s velikom pozornošću.“
(Sveti Ivan Zlatousti, Homilije na Evanđelje po Ivanu, Homilija 15, 1.)
Zlatousti ovdje ne govori samo o načinu čitanja Biblije nego o stavu srca. Božja riječ nije još jedan sadržaj koji treba brzo primiti i prijeći na nešto drugo. Pred njom čovjek treba zastati, jer upravo ono što na prvi pogled izgleda jednostavno može u dubini sadržavati riječ koja razotkriva nutrinu. U drugim homilijama Zlatousti zato inzistira da se Pisma istražuju pažljivo i da se ne prelazi preko njihovih riječi površno.
Riječ svetoga Ivana za mene danas
Možda moj problem nije u tome što Bog premalo govori, nego što ja prebrzo prolazim pokraj onoga što govori. Navikao sam slušati mnogo riječi i možda više ni ne primjećujem kada jedna od njih želi ući dublje. Ivan me danas zaustavlja pred pitanjem: jesam li Božjoj riječi dao dovoljno vremena da me zaboli, utješi, ispravi i promijeni?
Ne trebam danas mnogo. Trebam jednu riječ kojoj ću dopustiti da postane poslušnost.
Gospodine, pokaži mi gdje sam postao slušatelj bez izvršavanja. Pokaži mi riječ koju već poznajem, ali još nisam počeo živjeti.
DRUGI DAN - 05.09.
Kad prestaneš bježati od vlastitoga grijeha
Ne postoji pad koji opravdava očaj
Božja riječ
„Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni.“ (Ps 51,12–19)
Ivan Zlatousti zna biti iznimno snažan kada govori o grijehu, ali njegova strogoća nikada nema za cilj baciti čovjeka u očaj. Naprotiv, jedan od njegovih najupornijih pastoralnih naglasaka jest da čovjek nakon pada mora ponovno ustati. U Homilijama o kipovima, govoreći o Ninivi, Zlatousti upravo taj grad predstavlja kao svojevrsnu luku za grešnike: stanovnici Ninive nisu imali jamstvo da će im biti oprošteno, ali su se ipak obratili, a njihovo je obraćenje postalo svjedočanstvo da grešnik ne smije očajavati nad svojim spasenjem.
Postoje dvije suprotne laži kojima nas grijeh zarobljava. Prva kaže da grijeh nije ozbiljan i da se ništa ne treba mijenjati. Druga kaže da je grijeh toliko velik da promjena više nije moguća. Jedna vodi ravnodušnosti, druga očaju, a obje nas zadržavaju daleko od Oca.
Istinsko pokajanje nalazi se između tih dviju krajnosti. Ono ne umanjuje zlo koje sam učinio, ali ne umanjuje ni Božje milosrđe. Ono govori: „Gospodine, sagriješio sam“, ali ne završava na tome. Dodaje: „I zato se vraćam tebi.“
Zlatousti u tumačenju Poslanice Hebrejima razlikuje žalost koja vodi obraćenju od žalosti koja ostaje zatvorena u sebi. Kao primjer istinskoga pokajanja navodi Petra, koji nakon zatajenja Krista gorko plače, ali njegov život poslije tih suza pokazuje da žalost nije ostala samo osjećaj. Nakon pada ponovno ustaje i izlaže se velikim opasnostima radi Krista. Pokajanje se zato ne mjeri samo količinom suza nego smjerom u kojem nakon njih krenemo.
Možda si mnogo puta rekao Bogu da ti je žao zbog iste stvari. Možda si pao toliko puta da više ne vjeruješ vlastitim obećanjima. Tada nemoj Bogu obećavati veličinu koju trenutno nemaš. Donesi mu istinu koju imaš. Reci: „Gospodine, ponovno sam pao. Ne želim ovaj grijeh zvati drugim imenom. Ne želim ga opravdavati. Ali ne želim ni pobjeći od tebe zato što sam pao.“
Očaj često nosi masku poniznosti. Čovjek govori: „Od mene ionako ništa neće biti.“ Ali kršćanska poniznost ne kaže da Bog ništa ne može učiniti sa mnom. Ona priznaje da bez njega ne mogu, ali upravo zato ide k njemu.
Božje milosrđe nije dopuštenje da nastavimo griješiti. Ono je ruka pružena čovjeku koji želi ustati.
Ispit srca
Koji grijeh najčešće opravdavam? Koji me grijeh najviše obeshrabruje? Vjerujem li više svojemu iskustvu vlastitih padova nego snazi Božje milosti?
Izazov dana
Imenuj pred Bogom jedan konkretan grijeh bez umanjivanja i bez opravdavanja. Ako je riječ o teškom grijehu, odluči pristupiti sakramentu pomirenja. Ako se radi o navici koja se neprestano ponavlja, učini danas jedan konkretan potez koji će ukloniti barem jednu priliku za njezino ponavljanje.
Molitva
Gospodine Isuse Kriste, daj mi milost da svoj grijeh vidim tvojim očima: dovoljno ozbiljno da se zbog njega obratim, ali nikada toliko beznadno da pobjegnem od tvojega milosrđa. Sveti Ivane Zlatousti, zagovaraj me da nakon svakoga pada ponovno ustanem. Daj mi iskreno pokajanje, ponizno srce i hrabrost za novi početak. Amen.
Dodatak za drugi dan — nikada ne očajavaj zbog svojega grijeha
Riječ svetoga Ivana Zlatoustoga
„Nije strašno pasti; strašno je ostati ležati nakon pada.“
(Sveti Ivan Zlatousti, Homilije na Djela apostolska, Homilija 24.)
Zlatousti ondje snažno poziva čovjeka koji je pao da ustane i izričito govori o „lijekovima pokajanja“ te upozorava da nitko ne smije očajavati nad sobom.
I u Homiliji 12 na Poslanicu Hebrejima ide još dalje: čak ni čovjek koji je duboko ukorijenjen u zlu ne treba očajavati, jer je snaga pokajanja sposobna preobraziti čovjeka.
Riječ svetoga Ivana za mene danas
Možda sam svoj pad počeo poistovjećivati sa sobom. Više ne govorim: „Pao sam“, nego: „Ja sam takav.“ Upravo tu očaj počinje zatvarati vrata milosti.
Zlatousti me uči nečemu drugomu. Bog ne traži da se pravim da nisam pao. Traži da ne napravim dom od mjesta svojega pada.
Pokajanje znači ustati.
Možda sam već sto puta dolazio pred Boga s istom slabošću. Ali današnji povratak nije besmislen samo zato što ih je prije njega bilo stotinu. U Božjoj prisutnosti uvijek postoji mogućnost sljedećega koraka.
Gospodine, oslobodi me dviju laži: da moj grijeh nije važan i da je moj grijeh jači od tvoje milosti.
TREĆI DAN - 06.09.
Kad Sveto pismo više nije knjiga na polici
Bog ti je napisao pismo jer želi da ga upoznaš
Božja riječ
„Tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi.“ (Ps 119,105)
Zlatoustov život gotovo je nemoguće odvojiti od Svetoga pisma. U godinama povučenoga života potpuno se posvetio razmatranju Evanđelja i osobito Pavlovih poslanica. Benedikt XVI. primjećuje da je upravo ta dugotrajna prisnost s Riječju u njemu rodila gorljivom potrebom da drugima preda ono što je primio.
Zlatousti koristi prekrasnu sliku kada govori o Božjem približavanju čovjeku. Čovjek je slab i njegovo je oko preslabo da bi samo dosegnulo neizmjernoga Boga, pa se Bog „saginje“ prema njemu. Taj izraz, synkatabasis, govori o Božjoj dobrohotnosti. Bog se spušta na razinu na kojoj ga čovjek može primiti. Daje mu stvorenje kao znak, Sveto pismo kao svoju riječ, a naposljetku sam dolazi među ljude u Kristu. Benedikt XVI. Zlatoustovu misao sažima slikom Svetoga pisma kao pisma koje je Bog poslao čovjeku.
Razmisli što to znači. Biblija nije prvenstveno zbirka informacija o Bogu. Ona je jedan od privilegiranih prostora susreta s Bogom koji govori. Kada otvaraš Sveto pismo, ne pristupaš samo tekstu starom tisućama godina. Ulaziš u dijalog koji Bog želi nastaviti i danas.
Ali da bi riječ ušla duboko, potrebno je vrijeme. Suvremeni čovjek mnogo čita, ali malo razmatra. Prelazi preko stotina rečenica dnevno, ali rijetko dopušta jednoj da ostane u njemu dovoljno dugo da ga promijeni. Zlatoust nas poziva suprotnom ritmu. Ne prolazi žurno kroz Božje riječi. Zaustavi se. Razmotri. Vrati se. Neka se jedna riječ spusti ispod površine.
Možda ti danas ne treba novo proročanstvo, novi znak ili nova potvrda. Možda te na stolu čeka zatvoreno Evanđelje.
Ispit srca
Koliko stvarno poznajem Kristov glas u Svetom pismu? Posežem li za Biblijom samo kada tražim odgovor na problem ili joj dopuštam da svakodnevno oblikuje moj način razmišljanja?
Izazov dana
Odvoji najmanje petnaest minuta za Iv 15,1–17. Čitaj polako. Nakon čitanja ostani nekoliko minuta u šutnji i pitaj: „Gospodine, koju riječ želiš danas zadržati u meni?“ Zapiši samo jednu rečenicu i vrati joj se tijekom dana.
Molitva
Sveti Ivane Zlatousti, veliki ljubitelju i tumaču Svetoga pisma, izmoli mi glad za Božjom riječju. Duše Sveti, sačuvaj me od površnoga čitanja. Otvori mi Pisma kao mjesto susreta s Kristom. Daj da riječ koju čujem postane misao kojom razmišljam, svjetlo kojim gledam i put kojim hodam. Amen.
Dodatak za treći dan — učini sveto pismo svojim svakodnevnim domom
Riječ svetoga Ivana Zlatoustoga
Zlatousti svojim vjernicima preporučuje da evanđeoski odlomak koji će se čitati u crkvi prethodno uzmu kod kuće, pročitaju ga i „pažljivo razmotre njegov sadržaj“.
(Sveti Ivan Zlatousti, Homilije na Evanđelje po Ivanu, Homilija 11, 1.)
Ovo je izvanredno važno svjedočanstvo jer pokazuje da za Zlatoustoga Sveto pismo nije bilo namijenjeno samo svećeniku, propovjedniku ili monahu. Želio je da ga obični vjernik donese u svoj dom, čita prije liturgije, o njemu razmišlja i zatim dođe u crkvu već pripravljena srca.
Riječ svetoga Ivana za mene danas
Koliko puta kažem da želim čuti Boga, a Biblija ostane zatvorena?
Možda čekam veliku riječ, unutarnji poticaj, znak ili potvrdu, dok mi Bog već stoljećima govori kroz Pismo.
Ivan me danas poziva na vrlo jednostavnu disciplinu: otvori Evanđelje prije nego što otvoriš sve drugo što svakoga dana traži tvoju pozornost.
Ne moram pročitati mnogo. Trebam ostati.
Jedan redak može postati molitva. Jedna riječ može me pratiti kroz cijeli dan. Jedna Isusova rečenica može zaustaviti odluku koja bi me odvela u pogrešnom smjeru.
Gospodine, vrati mi glad za tvojom riječju. Ne dopusti da neprestano tražim da mi govoriš, a zanemarujem Pismo koje si mi već dao.
ČETVRTI DAN - 07.09.
Kad shvatiš koga primaš u Euharistiji
Ne dopusti da ti sveto postane obično
Božja riječ
„Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, u meni ostaje i ja u njemu.“ (Iv 6,53–57)
Zlatoustovo propovijedanje gotovo uvijek živi unutar liturgijskoga prostora. Benedikt XVI. naglašava da je za njega liturgija mjesto na kojem zajednicu izgrađuju Riječ i Euharistija, a euharistijsko zajedništvo postaje djelotvornim znakom jedinstva Crkve.
Ali upravo ondje gdje nam je dar često dostupan postoji i opasnost navike. Čovjek se može naviknuti na crkvu, oltar, misu, zvona, pričest, pa čak i na Kristovu prisutnost. Tijelo učini sve što treba, usne odgovore „Amen“, a srce ostane daleko.
Zlatoust nas ne poziva da se udaljimo od Euharistije zato što smo slabi, nego da joj pristupamo svjesni koga primamo. Euharistija ne treba biti nagrada za naše savršenstvo, ali nije ni religiozna rutina. Susrećemo Onoga koji se potpuno daruje.
Zato se nakon pričesti postavlja pitanje koje rijetko postavljamo: ako je Krist ušao u mene, što bi se sada trebalo početi mijenjati?
Ako sam primio Onoga koji oprašta, mogu li nastaviti hraniti mržnju? Ako sam primio Onoga koji se potpuno darovao, mogu li živjeti samo za sebe? Ako sam primio Onoga koji se ponizio do križa, mogu li nastaviti njegovati svoju oholost? Ako sam primio Tijelo predano za druge, može li moj život ostati zatvoren za druge?
Prava euharistijska pobožnost ne završava trenutkom kada se vratimo iz crkve. Tada zapravo počinje njezin ispit.
Ispit srca
Je li mi sveta pričest postala navika? Dolazim li Kristu samo zato što to uvijek činim ili svjesno ulazim u susret? Postoji li područje mojega života kojemu još nisam dopustio da ga Euharistija promijeni?
Izazov dana
Sudjeluj, ako možeš, na svetoj misi ili provedi vrijeme u klanjanju. Nakon pričesti ili tijekom klanjanja nekoliko minuta nemoj ništa tražiti. Ostani samo pred Isusom i ponavljaj: „Isuse, preobrazi me u ono što primam.“
Molitva
Gospodine Isuse, sačuvaj me od naviknutosti na tvoju prisutnost. Daj mi strahopoštovanje koje nije strah od tebe nego svijest o veličini dara. Sveti Ivane Zlatousti, zagovaraj me da Krista na oltaru primam otvorena srca i da Euharistija ostavlja trag u mojim riječima, odnosima i djelima. Amen.
Dodatak za četvrti dan — ne dopusti da ti euharistija postane navika
Riječ svetoga Ivana Zlatoustoga
„Gle! Njega vidiš, njega dotičeš, njega blaguješ.“
(Sveti Ivan Zlatousti, Homilije na Evanđelje po Mateju, Homilija 82, 4.)
Zlatousti te riječi izgovara govoreći o veličini euharistijskoga dara. Krist se čovjeku ne daje samo da ga se promatra izdaleka. On dopušta vjerniku da mu se približi i da ga primi. Upravo zato Zlatousti upozorava da se svetim otajstvima ne pristupa ravnodušno, nego budna i gorljiva srca.
Riječ svetoga Ivana za mene danas
Koliko se velikih darova u životu izgubi zbog navike.
Mogu se naviknuti na ljude koje volim. Mogu se naviknuti na zdravlje. Mogu se naviknuti na crkvu.
Mogu se čak naviknuti na Euharistiju.
Mogu pristupiti oltaru, otvoriti usta, izgovoriti „Amen“ i vratiti se na svoje mjesto, a da moje srce nije shvatilo što se upravo dogodilo.
Ivan me danas zaustavlja.
Koga primaš?
Nešto se mora dogoditi kada primam Krista. Ne nužno osjećaj, ne nužno iskustvo, ali moj život više ne može pripadati samo meni.
Gospodine, sačuvaj me od strašne mogućnosti da mi tvoja blizina postane obična.
PETI DAN - 08.09.
Krist kojega ljubiš na oltaru čeka te i pred vratima
Ne može postojati Euharistija bez ljubavi prema čovjeku
Božja riječ
„Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste.“ (Mt 25,34–40)
Ovdje Zlatoust postaje osobito zahtjevan. U njegovu nauku pobožnost prema Kristu i odnos prema siromahu ne mogu se razdvojiti. Benedikt XVI. podsjeća da je Ivan u siromašnima gledao Krista, pozivajući svoje slušatelje da učine isto i da iz toga izvuku konkretne posljedice. Kao carigradski biskup živio je skromno, organizirao karitativne ustanove i neumorno upozoravao na sablažnjivu suprotnost između raskoši bogatih i oskudice siromašnih.
Ovdje se naša pobožnost stavlja na vrlo jednostavan ispit: što moja vjera čini s mojim rukama?
Možemo govoriti da ljubimo Isusa, ali Isus nam je sam pokazao mjesto na kojem će nas čekati: u gladnome, žednome, strancu, golome, bolesnome i zatočenome. Ponekad želimo mističan susret s Kristom, a prolazimo pokraj sasvim stvarnoga Krista koji nam dolazi u čovjeku.
Siromaštvo pritom nema samo materijalno lice. Netko može imati dovoljno novca, a biti gladan pažnje. Može biti dobro odjeven, a potpuno sam. Može živjeti u lijepoj kući, a da ga nitko mjesecima nije iskreno pitao kako je.
Zlatousti u Homiliji o Hebrejima ide toliko daleko da kaže da nitko nije toliko siromašan da ne može učiniti djelo milosrđa: ako nemaš mnogo, još uvijek postoji čaša vode, dva novčića, noge kojima možeš posjetiti bolesnika i krov pod kojim možeš primiti stranca. Drugim riječima, pitanje nije samo koliko imamo. Pitanje je jesmo li spremni nešto od onoga što imamo pretvoriti u ljubav.
Ispit srca
Postoji li netko čiju patnju vidim, ali se pravim da je ne vidim? Koliko me moja vjera stvarno košta vremena, novca, udobnosti i planova?
Izazov dana
Učini jedno djelo milosrđa koje će te nešto koštati. Nemoj samo dati ono što ti ne treba. Daruj vrijeme, novac, posjet, telefonski poziv, prijevoz, hranu ili stvarnu pozornost. Neka osoba kojoj pomažeš danas ne bude projekt, nego Krist kojega susrećeš.
Molitva
Sveti Ivane Zlatousti, prijatelju siromašnih, isprosi mi oči koje neće prolaziti pokraj Krista. Gospodine Isuse, oprosti mi svaku pobožnost koja je završila na vratima crkve. Nauči me prepoznati tvoje lice u čovjeku koji trpi i daj mi hrabrosti da ono što vjerujem pretvorim u ljubav koja djeluje. Amen.
Dodatak za peti dan — Krista s oltara prepoznaj u siromahu
Riječ svetoga Ivana Zlatoustoga
„Želiš li počastiti Kristovo Tijelo? Ne zanemari ga kada je golo.“
(Sveti Ivan Zlatousti, Homilije na Evanđelje po Mateju, Homilija 50, 3.)
Ovo pripada među najpoznatije i najzahtjevnije Zlatoustove tekstove. On povezuje Kristove riječi „Ovo je tijelo moje“ s Kristovim poistovjećivanjem s gladnima, golima i potrebitima. Ne dopušta vjerniku da oltar ukrašava raskošno, a istodobno ravnodušno prolazi pokraj čovjeka koji trpi.
Riječ svetoga Ivana za mene danas
Ovaj dan moje pobožnosti stavlja pred vrlo konkretan ispit.
Ne pita samo koliko molim.
Pita: je li netko zbog moje molitve više ljubljen?
Ako primam Krista na oltaru, ali mi čovjek postaje teret, nešto još nisam razumio.
Siromah nije samo osoba bez novca. Siromašan je i čovjek kojemu nitko nema vremena saslušati priču. Starac kojeg se rijetko posjećuje. Osoba koja se raspada iznutra, a nitko to ne vidi. Dijete kojemu treba prisutnost. Osoba koju svi izbjegavaju.
Možda danas Isus neće doći u obliku u kojem ga očekujem.
Možda će pokucati na moja vrata kao potreba drugoga čovjeka.
Gospodine, daj mi oči da te ne previdim.
ŠESTI DAN - 09.09.
Svetost se provjerava kod kuće
Pretvori svoj dom u malu Crkvu
Božja riječ
„Ja i moj dom služit ćemo Gospodinu.“ (Jš 24,15)
Ivan Zlatousti govori o domu kao o „maloj Crkvi“. U Homiliji o Poslanici Efežanima govori o kući kao maloj crkvi i potiče supružnike na zajedničku molitvu, odlazak u crkvu i razgovor o Božjoj riječi koju su ondje čuli. Benedikt XVI. tu misao preuzima kada obitelj naziva „Crkvom u malom“ i naglašava Zlatoustovu brigu za odgoj djece u kreposti.
Možda je upravo obitelj najtočniji laboratorij naše svetosti. Ljudi u crkvi vide nas nekoliko sati. Kod kuće nas vide umorne, nervozne, razočarane i bez pripremljenih odgovora. Ondje se mnogo teže sakriti iza religiozne slike o sebi.
Nije zato najvažnije kakav dojam ostavljaš na ljudima koji te poznaju površno, nego kakvu atmosferu stvaraš među onima koji s tobom žive.
Je li tvoja prisutnost za druge sigurnost ili napetost? Znaš li tražiti oproštenje? Možeš li priznati: „Pogriješio sam“? Govoriš li najnježnije nepoznatima, a najgrublje onima koji te najviše vole?
Kuća ne postaje mala Crkva zato što na zidovima ima mnogo svetih slika. Postaje mala Crkva kada se u njoj živi ono što slike predstavljaju. Kada se oprašta. Kada se zajedno moli. Kada se sluša. Kada se ne ponižava. Kada čovjek može pogriješiti, a da mu vrata ljubavi ne budu zatvorena.
Možda upravo danas Bog od tebe ne traži veliko apostolsko djelo. Možda traži da se vratiš kući i budeš blaži.
Ispit srca
Kakav sam prema ljudima koji me najbolje poznaju? Jesu li moj dom i moja obitelj mjesto gdje se moja vjera najjasnije vidi ili mjesto na kojem moja vjera najlakše nestaje?
Izazov dana
Učini danas jedan svjestan korak kojim će tvoj dom postati više „mala Crkva“. Zajedno pomolite makar kratku molitvu, zamoli nekoga za oproštenje, zahvali za nešto što inače uzimaš zdravo za gotovo ili odloži mobitel i potpuno saslušaj osobu koja ti govori.
Molitva
Gospodine, ne dopusti da tražim svetost daleko od mjesta na koje si me postavio. Sveti Ivane Zlatousti, zagovaraj naše obitelji. Nauči nas zajednički moliti, opraštati, podnositi slabosti jedni drugih i ljubiti kada ljubav traži odricanje. Neka naši domovi postanu mjesta u kojima se Krist može nastaniti. Amen.
Dodatak za šesti dan — pretvori svoj dom u malu crkvu
Riječ svetoga Ivana Zlatoustoga
„Kuća je doista mala Crkva.“
(Sveti Ivan Zlatousti, Homilije na Poslanicu Efežanima, Homilija 20.)
U istom tekstu Zlatousti govori o odnosu supružnika, zajedničkoj pobožnosti i skladu kuće. Dom za njega nije mjesto odvojeno od duhovnoga života. Upravo ondje vjera treba postati vidljiva u ljubavi, međusobnom poštovanju i zajedničkom usmjerenju prema Bogu.
Riječ svetoga Ivana za mene danas
Možda najbolji odgovor na pitanje o mojoj duhovnoj zrelosti ne mogu dati ljudi koji me susreću u crkvi.
Trebalo bi pitati ljude s kojima živim.
Oni znaju kakav sam kada sam umoran. Kada nešto nije po mome. Kada me netko prekine. Kada nemam vremena. Kada sam povrijeđen.
Upravo ondje padaju maske.
Moja kuća neće postati mala Crkva prvenstveno zato što ćemo u njoj imati mnogo pobožnih predmeta. Postat će mala Crkva kada se u njoj počne živjeti Evanđelje.
Kada mogu reći: „Oprosti.“
Kada mogu priznati: „Pogriješio sam.“
Kada mogu zastati i saslušati.
Kada ljubav postane važnija od potrebe da uvijek imam pravo.
Gospodine, neka moje obraćenje prvo osjete oni koji sa mnom žive.
SEDMI DAN - 10.09.
Kad istina počne imati cijenu
Ne prodaj savjest za ljudsko odobravanje
Božja riječ
„Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima.“ (Dj 5,27–29)
Ivan Zlatousti nije samo propovijedao hrabrost; njegova ga je vjernost istini stajala položaja, sigurnosti i naposljetku života. Njegova kritika raskoši i zlouporabe moći izazvala je ozbiljna neprijateljstva. Nakon sukoba, optužbi i progona poslan je na iscrpljujući put koji Benedikt XVI. opisuje gotovo kao smrtnu presudu. Umro je u progonstvu 407. godine.
Ali iz Zlatoustova primjera ne smijemo izvući pogrešan zaključak da hrabrost znači grubost. U pismu o njegovu životu Benedikt XVI. podsjeća da je sam Zlatousti kod ispravljanja teološke pogreške smatrao da su blagost i umjerenost djelotvornije od prisile.
Istina bez ljubavi može postati oružje. Ljubav bez istine može postati kukavičluk.
Kršćanski put traži oboje.
Ponekad govorimo istinu zato što želimo drugome dobro. Ponekad, međutim, izgovaramo istinitu stvar zato što ga želimo povrijediti. Rečenica je možda točna, ali srce nije čisto. Zato prije nego što progovorimo trebamo pitati ne samo: „Je li ovo istina?“ nego i: „Zašto ovo govorim?“
S druge strane postoji i šutnja koja nema ništa zajedničko s mirom. Šutimo jer se bojimo da ćemo izgubiti tuđe odobravanje. Šutimo pred nepravdom jer ne želimo komplikacije. Šutimo o svojoj vjeri jer ne želimo izgledati drugačije.
Zlatousti nas podsjeća da postoji trenutak kada vjernost ima cijenu.
Ispit srca
Gdje me ljudski obzir sprječava živjeti ili govoriti istinu? A gdje možda svoju grubost pogrešno nazivam hrabrošću?
Izazov dana
Prije svakoga važnijeg razgovora danas kratko moli: „Gospodine, daj mi istinu bez grubosti i ljubav bez kukavičluka.“ Ako postoji razgovor koji već dugo odgađaš samo iz straha, učini prvi korak.
Molitva
Sveti Ivane Zlatousti, koji nisi zamijenio istinu za vlastitu sigurnost, zagovaraj me. Gospodine Isuse, oslobodi me ljudskoga obzira, ali i oholosti koja se skriva iza navodne hrabrosti. Nauči me govoriti istinu tako da druga osoba u mojoj riječi može susresti i tvoju ljubav. Amen.
Sedmi dan — govori istinu, ali je ne pretvaraj u oružje
Riječ svetoga Ivana Zlatoustoga
„Ništa nije jasnije ni jednostavnije od istine.“
(Sveti Ivan Zlatousti, Homilije na Evanđelje po Ivanu, Homilija 52, 1.)
Zlatoustov vlastiti život pokazuje koliko istina može koštati. Kao pastir nije prestao govoriti protiv nepravde i moralnih zlouporaba čak ni onda kada mu to nije donosilo sigurnost. Ali njegov nauk ne daje dopuštenje za agresivnost. Istina kojoj služi kršćanin uvijek ostaje Kristova istina i zato je treba govoriti iz ljubavi.
Riječ svetoga Ivana za mene danas
Postoje dva načina na koja možemo izdati istinu.
Možemo je prešutjeti iz straha.
Ali možemo je izdati i tako da je izgovorimo bez ljubavi.
Ponekad kažem: „Samo sam rekao istinu“, ali duboko u sebi znam da nisam govorio kako bih čovjeku pomogao nego kako bih ga povrijedio, ponizio ili pobijedio.
Ivan me danas uči hrabrosti koja nema potrebu vikati.
Prije nego što nešto kažem, mogu se pitati: Je li istinito? Je li potrebno? Govorim li to zato što ovoj osobi želim dobro?
Gospodine, daj mi hrabrosti kada trebam govoriti i poniznosti kada trebam šutjeti.
OSMI DAN - 11.09.
Bog te nije spasio samo za tebe
Kršćanin ne može živjeti zatvoren u vlastito spasenje
Božja riječ
„Nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire.“ (Rim 14,7–8)
Jedna od najvažnijih Zlatoustovih misli za današnjega čovjeka jest njegovo odbijanje individualističke vjere. Benedikt XVI. prenosi njegovu tvrdnju da je načelo kršćanskoga društvenog života upravo u tome da ne budemo zaokupljeni samo sobom. Iz krštenja proizlazi odgovornost za drugoga.
Bog te nije blagoslovio samo da bi ti bio blagoslovljen. Dao ti je riječ koju netko treba čuti, iskustvo kojim nekoga možeš ohrabriti, vrijeme koje nekome možeš pokloniti, dar kojim možeš služiti i ruke kojima možeš nositi dio tuđega tereta.
Zlatousti je u prvoj jeruzalemskoj zajednici iz Djela apostolskih vidio model društva u kojem Evanđelje mijenja odnose među ljudima. Benedikt XVI. naglašava da za Zlatoustoga nije bilo dovoljno povremeno dati milostinju; potrebno je stvarati odnose i strukture u kojima čovjek ponovno postaje brat drugome.
To mijenja način na koji promatramo Crkvu. Više ne pitam samo: „Što dobivam od zajednice?“ nego: „Što donosim zajednici?“ Više ne pitam samo: „Tko će se moliti za mene?“ nego: „Koga je Bog meni povjerio u molitvi?“ Više ne čekam da netko drugi prepozna problem.
Postoji duhovna zrelost koja nastaje onda kada prestanemo neprestano pitati tko će se pobrinuti za nas i počnemo uočavati ljude koje je Bog povjerio nama.
Ispit srca
Je li moja vjera prvenstveno usmjerena na moje potrebe, moje probleme, moje milosti i moje duhovno stanje? Koga mi je Bog stavio pokraj mene da mu budem brat, sestra, prijatelj, zagovornik ili pomoć?
Izazov dana
Odaberi jednu osobu i danas preuzmi malu odgovornost za njezino dobro. Pomoli se za nju po imenu. Javi joj se. Ohrabri je. Posjeti je ili joj pomogni. Ne govori joj da je ona „izazov dana“. Jednostavno joj daruj ljubav.
Molitva
Gospodine Isuse, oslobodi me vjere koja se vrti oko mene samoga. Sveti Ivane Zlatousti, izmoli mi srce koje vidi potrebe drugih. Pokaži mi kome mogu biti blizina, kome utjeha, komu riječ ohrabrenja i komu konkretna pomoć. Ne dopusti da darove koje sam primio zadržim samo za sebe. Amen.
Dodatak za osmi dan — ne živi samo za sebe
Riječ svetoga Ivana Zlatoustoga
Zlatousti kaže da je Bog ljudske živote tako povezao da čovjek prema vlastitome dobru često dolazi upravo tražeći dobro drugoga.
(Sveti Ivan Zlatousti, Homilije na Prvu poslanicu Korinćanima, Homilija 25.)
Na drugome mjestu govori još radikalnije: čovjek koji živi samo za sebe i zanemaruje sve druge promašuje ono što znači istinski živjeti.
Riječ svetoga Ivana za mene danas
Duhovni život može postati vrlo sebičan, čak i onda kada izgleda pobožno.
Moje potrebe.
Moja molitva.
Moje ozdravljenje.
Moje oslobođenje.
Moji darovi.
Moja služba.
Moja budućnost.
Ali Isus me nikada ne spašava kako bi me zatvorio u mene samoga. Blagoslivlja me da postanem blagoslov. Tješi me da znam tješiti. Oprašta mi da postanem čovjek oproštenja. Daje mi darove da njima izgrađujem njegovo Tijelo.
Možda danas trebam prestati pitati: „Tko će meni pomoći?“
I barem jednom upitati: „Gospodine, komu danas želiš pomoći preko mene?“
DEVETI DAN - 12.09.
Kad više ne tražiš da Bog izvrši tvoju volju
„Slava Bogu za sve“
Božja riječ
„Uvijek se radujte! Bez prestanka se molite! U svemu zahvaljujte!“ (1 Sol 5,16–18)
Na kraju Zlatoustova života ostala je jedna rečenica koja kao da sažima sve što je godinama propovijedao. Bio je prognan, iscrpljen i bolestan. Mnogo toga u njegovu životu ljudskim je očima izgledalo kao poraz. Njegova služba bila je prekinuta, neprijatelji su ga udaljili od naroda kojemu je služio, a put prema posljednjem mjestu progonstva postao je put prema smrti.
Pa ipak, prema drevnom svjedočanstvu koje prenosi i Benedikt XVI., njegov konačni testament glasi: „Slava Bogu za sve.“
Te riječi nisu jeftina pobožnost čovjeka kojemu je sve išlo dobro. Izgovara ih čovjek koji je izgubio gotovo sve osim Boga.
Tu devetnica dolazi do svojega najdubljeg mjesta.
Prvoga si dana pitao koju Božju riječ trebaš poslušati. Zatim si pogledao svoj grijeh, ponovno otvorio Sveto pismo, približio se Euharistiji, potražio Krista u potrebnome, pogledao svoj dom, suočio se s istinom i odgovornošću za druge. Sada ostaje pitanje koje se skriva ispod svih drugih pitanja: vjeruješ li Bogu dovoljno da mu prepustiš ishod?
Možda si ovu devetnicu započeo s vrlo konkretnom nakanom. Nemoj je sada odbaciti. Nastavi moliti. Isus nas sam uči ustrajnoj molitvi. Ali posljednjega dana uz svoju prošnju stavi nešto veće od prošnje: predanje.
„Gospodine, ovo želim. Ti poznaješ moje srce. Znaš koliko mi je važno. Ali ne želim svoj mir graditi na tome hoćeš li učiniti upravo ono što sam zamislio. Želim ga graditi na tebi.“
Benedikt XVI., govoreći o posljednjim godinama Zlatoustova života, sažima njegovu vjeru u Božju providnost: detalje svoje osobne i zajedničke povijesti možda ne možemo razumjeti, ali možemo vjerovati da je Božji naum vođen ljubavlju.
To ne znači da ćemo svaku patnju razumjeti. Ne znači da nam svaki gubitak mora izgledati dobar. Vjera ne traži od nas da zlo nazovemo dobrim. Ona nas poziva vjerovati da zlo nema posljednju riječ.
Čovjek postaje duboko slobodan kada više ne mora kontrolirati ishod da bi mogao vjerovati Bogu. Tada molitva polako prestaje govoriti samo: „Bože, promijeni ovo.“
Počinje govoriti: „Bože, ako treba, promijeni mene.“
Možda okolnosti nakon devet dana ostanu iste, ali čovjek koji kroz njih prolazi više nije isti.
Možda je upravo to milost koju nisi znao tražiti.
Ispit srca
Postoji li nešto bez čega mislim da ne mogu biti miran? Jesam li svoju vjeru u Boga uvjetovao određenim ishodom? Mogu li iskreno reći: „Gospodine, želim ovu milost, ali više od te milosti želim tebe“?
Izazov dana
Napiši nakanu zbog koje si započeo devetnicu. Stavi je pred križ ili pred Presveto. Otvori dlanove kao znak predanja i polako izgovori: „Isuse, predajem ti ovo. Molim te za ono što želim, ali ti dopuštam da budeš Bog. Neka se u mojem životu izvrši tvoja volja.“
Nakon toga nemoj više ništa govoriti nekoliko minuta.
Samo ostani.
Molitva predanja
Gospodine Isuse Kriste, donosim ti nakanu zbog koje sam započeo ovu devetnicu. Ti poznaješ ono što nisam uspio izgovoriti. Poznaješ moje nade, strahove, suze i želje. Znaš koliko mi je stalo do onoga za što te molim.
Ako je ono što tražim za moje dobro i spasenje, udijeli mi tu milost. Ako trebam čekati, daj mi strpljenje. Ako trebam nešto promijeniti, pokaži mi što. Ako za mene pripravljaš put koji sada ne razumijem, daj mi dovoljno svjetla da napravim sljedeći korak.
Sveti Ivane Zlatousti, koji si u danima slave naviještao Krista i u danima progonstva ostao uz njega, zagovaraj me.
Gospodine, više od odgovora želim tvoju prisutnost. Više od sigurnosti želim povjerenje. Više od svojega plana želim tvoju volju.
I kada budem razumio, daj da te slavim.
Kada ne budem razumio, daj da ti vjerujem.
Kada primim ono što sam molio, daj da ti zahvalim.
A kada moj put bude drukčiji od onoga koji sam zamišljao, čuvaj moje srce blizu svojega.
Sa svetim Ivanom Zlatoustim želim naučiti govoriti: Slava Bogu za sve. Amen.
Dodatak za deveti dan — predaj Bogu i ono što ne razumiješ
Riječ svetoga Ivana Zlatoustoga
„Slava Bogu za sve.“
Predaja navodi ove riječi kao posljednji Zlatoustov iskaz. Benedikt XVI. ih, pozivajući se na Paladijev životopis, naziva njegovom posljednjom oporukom. Zlatousti ih je izgovorio nakon progona, bolesti i teškoga puta koji je završio njegovom smrću 407. godine.
Riječ svetoga Ivana za mene danas
Ove riječi vrlo je lako izgovoriti kada nam ide dobro.
Ali Ivan ih nije izgovorio s prijestolja.
Izgovara ih na kraju života u kojem je ljudski gledano mnogo toga izgubio.
Zato „Slava Bogu za sve“ nije pobožna rečenica koja poriče bol. Ona znači nešto mnogo dublje:
Ne razumijem sve, ali još uvijek vjerujem tebi.
Možda upravo ovdje završava prava devetnica.
Došao sam Bogu s nakanom.
Tražio sam odgovor.
Molio sam milost.
A sada pred njega stavljam i sam ishod.
Ne kažem da mi nije važno.
Ne kažem da ne boli.
Ne kažem da više neću moliti.
Kažem: „Gospodine, ti ostaješ moj Bog čak i ako se moj život ne razvije onako kako sam zamislio.“
To je trenutak kada molitva prestaje biti pokušaj kontrole Boga i postaje povjerenje.
Gospodine, nauči me moliti sve dok zajedno sa svetim Ivanom ne budem mogao reći:
Slava Bogu za sve.
Završetak devetnice
Nakon devet dana nemoj se vratiti na početak
Devetnica završava, ali ono što je Bog započeo ne bi trebalo završiti devetoga dana. Najveća opasnost svake pobožnosti jest da nakon posljednje molitve zatvorimo tekst i vratimo se načinu života koji smo živjeli prije nje. Ivan Zlatousti upravo takvu raskoraku između slušanja i življenja nije dopuštao da se sakrije iza lijepih riječi. Možeš slušati, možeš znati, možeš biti dirnut, možeš čak zaplakati, ali na kraju ostaje pitanje: što je od svega toga postalo život?
Zato se sada vrati prvome danu. Koju ti je riječ Bog tada pokazao? Jesi li je počeo živjeti? Pogledaj drugi dan. Jesi li nešto priznao Bogu ili si ponovno počeo skrivati? Pogledaj odnos prema Svetom pismu. Jesi li ga nakon ovih dana ponovno zatvorio ili se rodila glad da nastaviš? Pogledaj Euharistiju. Primaš li Krista svjesnije? Pogledaj čovjeka u potrebi. Je li netko zbog tvoje devetnice doživio više ljubavi? Pogledaj svoj dom. Jesu li ljudi s kojima živiš osjetili plod tvoje molitve? Pogledaj svoju hrabrost za istinu i svoju odgovornost za druge. I naposljetku pogledaj svoju nakanu. Držiš li je još uvijek grčevito ili si je doista počeo stavljati u Božje ruke?
Ako se promijenilo makar jedno od tih područja, devetnica već donosi plod.
Svetost rijetko počinje velikim događajem. Mnogo češće počinje jednom poslušanom riječi, jednim iskrenim pokajanjem, jednom otvorenom stranicom Evanđelja, jednom dostojno primljenom pričesti, jednim siromahom kojemu nismo okrenuli glavu, jednim oprostom u obitelji, jednom izgovorenom istinom, jednom osobom za koju smo preuzeli odgovornost i jednim trenutkom u kojemu smo napokon Bogu rekli: „Ne mora biti po mome.“
Od takvih malih „da“ Bog gradi svet čovjekov život.
Završna molitva svetom Ivanu Zlatoustom
Sveti Ivane Zlatousti, veliki pastiru i naučitelju Crkve, ljubitelju Svetoga pisma, neumorni propovjedniče Evanđelja, branitelju siromašnih, svjedoče istine i čovječe koji si ostao vjeran Kristu i onda kada te je vjernost odvela u progonstvo, prati nas svojim zagovorom.
Isprosi nam glad za Božjom riječju da je ne slušamo površno, nego joj dopuštamo oblikovati naš život. Isprosi nam iskreno pokajanje koje neće skrivati grijeh niti očajavati zbog njega. Isprosi nam strahopoštovanje pred Euharistijom i srce koje Krista primljena na oltaru prepoznaje u čovjeku koji stoji pred nama.
Zagovaraj naše obitelji da postanu male Crkve u kojima se moli, oprašta, razgovara i ljubi. Isprosi nam hrabrost govoriti istinu bez grubosti i ljubiti bez kukavičluka. Oslobodi nas vjere koja je zatvorena u vlastite potrebe i nauči nas nositi terete jedni drugih.
A osobito nas prati kada ne razumijemo Božje putove.
Kada naše molitve ostanu bez odgovora koji smo očekivali, sačuvaj nas od nepovjerenja. Kada dobijemo ono za što smo molili, sačuvaj nas od zaborava na Darivatelja. Kada prolazimo kroz kušnju, izmoli nam postojanost. Kada se sve oko nas čini nesigurno, podsjeti nas da Krist ostaje isti.
Gospodine Isuse Kriste, neka plod ove devetnice ne bude samo uslišana prošnja nego preobraženo srce.
Neka nakon ovih devet dana više ljubimo tvoju Riječ.
Neka ozbiljnije mrzimo grijeh, a snažnije vjerujemo tvojemu milosrđu.
Neka dublje ljubimo Euharistiju.
Neka brže prepoznajemo siromašnoga.
Neka budemo nježniji u vlastitome domu.
Neka hrabrije svjedočimo istinu.
Neka manje živimo za sebe.
I neka sve više vjerujemo tebi.
Tada ćemo, bez obzira na put kojim nas povedeš, moći sa svetim Ivanom Zlatoustim reći:
Slava Bogu za sve. Amen.
Litanijski zaziv svetom Ivanu Zlatoustom
Gospodine, smiluj se.
Kriste, smiluj se.
Gospodine, smiluj se.
Kriste, čuj nas.
Kriste, usliši nas.
Oče nebeski, Bože, smiluj nam se.
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože, smiluj nam se.
Duše Sveti, Bože, smiluj nam se.
Sveto Trojstvo, jedan Bože, smiluj nam se.
Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas.
Sveti Ivane Zlatousti, moli za nas.
Sveti Ivane, pastiru Kristova stada, moli za nas.
Sveti Ivane, neumorni navjestitelju Evanđelja, moli za nas.
Sveti Ivane, učitelju Svetoga pisma, moli za nas.
Sveti Ivane, zaljubljeniče u Božju riječ, moli za nas.
Sveti Ivane, učitelju istinskoga obraćenja, moli za nas.
Sveti Ivane, navjestitelju Božjega milosrđa grešnicima, moli za nas.
Sveti Ivane, neprijatelju očaja, moli za nas.
Sveti Ivane, učitelju ustrajnoga pokajanja, moli za nas.
Sveti Ivane, gorljivi štovatelju Kristova Tijela i Krvi, moli za nas.
Sveti Ivane, učitelju euharistijskoga strahopoštovanja, moli za nas.
Sveti Ivane, koji si Krista prepoznavao u siromasima, moli za nas.
Sveti Ivane, branitelju gladnih i potrebitih, moli za nas.
Sveti Ivane, glasu protiv ravnodušnosti bogatih, moli za nas.
Sveti Ivane, učitelju djelotvorne ljubavi, moli za nas.
Sveti Ivane, učitelju obitelji kao male Crkve, moli za nas.
Sveti Ivane, zagovorniče kršćanskih supružnika, moli za nas.
Sveti Ivane, prijatelju djece i njihova odgoja u vjeri, moli za nas.
Sveti Ivane, hrabri svjedoče istine, moli za nas.
Sveti Ivane, koji nisi trgovao istinom radi vlastite sigurnosti, moli za nas.
Sveti Ivane, progonjeni pastiru, moli za nas.
Sveti Ivane, koji si ostao vjeran u kušnji, moli za nas.
Sveti Ivane, učitelju ljubavi prema Crkvi, moli za nas.
Sveti Ivane, učitelju odgovornosti jednih za druge, moli za nas.
Sveti Ivane, zagovorniče onih koji naviještaju Božju riječ, moli za nas.
Sveti Ivane, zagovorniče svećenika i pastira Crkve, moli za nas.
Sveti Ivane, učitelju poniznosti pred Božjim otajstvom, moli za nas.
Sveti Ivane, koji si u trpljenju ostao oslonjen na Božju providnost, moli za nas.
Sveti Ivane, koji si u svemu tražio Božju slavu, moli za nas.
Da Božju riječ ne slušamo samo ušima nego srcem, sveti Ivane, zagovaraj nas.
Da ono što čujemo pretvaramo u život, sveti Ivane, zagovaraj nas.
Da nakon grijeha ne pobjegnemo od Boga nego mu se vratimo, sveti Ivane, zagovaraj nas.
Da nikada ne očajavamo nad snagom Božje milosti, sveti Ivane, zagovaraj nas.
Da zavolimo svakodnevno čitanje Svetoga pisma, sveti Ivane, zagovaraj nas.
Da Euharistiji pristupamo budna i čista srca, sveti Ivane, zagovaraj nas.
Da Krista kojega primamo na oltaru prepoznajemo u potrebnome čovjeku, sveti Ivane, zagovaraj nas.
Da naši domovi postanu male Crkve, sveti Ivane, zagovaraj nas.
Da naučimo tražiti oproštenje i opraštati, sveti Ivane, zagovaraj nas.
Da govorimo istinu u ljubavi, sveti Ivane, zagovaraj nas.
Da nas ljudski obzir ne udalji od Evanđelja, sveti Ivane, zagovaraj nas.
Da svoje darove ne zadržavamo samo za sebe, sveti Ivane, zagovaraj nas.
Da primjećujemo ljude koje nam Bog povjerava, sveti Ivane, zagovaraj nas.
Da u kušnji ne izgubimo povjerenje u Božju providnost, sveti Ivane, zagovaraj nas.
Da tražeći Božje darove ne zaboravimo tražiti samoga Boga, sveti Ivane, zagovaraj nas.
Da u svemu možemo reći: „Slava Bogu za sve“, sveti Ivane, zagovaraj nas.
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam, Gospodine.
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas, Gospodine.
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se.
Moli za nas, sveti Ivane Zlatousti,
da svojim životom postanemo vjerodostojni svjedoci Kristova Evanđelja.
Pomolimo se
Gospodine Isuse Kriste, ti si svoga slugu svetoga Ivana Zlatoustoga obdario ljubavlju prema tvojoj riječi, gorljivošću u naviještanju Evanđelja, dubokim štovanjem svetih otajstava, ljubavlju prema siromašnima i hrabrošću pred nepravdom. Po njegovu zagovoru daruj i nama srce koje neće biti zadovoljno samo poznavanjem istine, nego će istinu živjeti.
Nauči nas slušati tvoju riječ dok ne postane našim životom, kajati se bez očaja, pristupati Euharistiji sa strahopoštovanjem, prepoznavati te u čovjeku koji trpi, graditi svoje domove kao male Crkve, govoriti istinu u ljubavi i svoje darove stavljati u službu drugih.
A kada tvoje putove ne razumijemo, daj nam vjeru koja neće ovisiti o okolnostima i srce koje će ti ostati vjerno.
Po zagovoru svetoga Ivana Zlatoustoga nauči nas u radosti i žalosti, u uslišanju i čekanju, u uspjehu i kušnji, u životu i smrti govoriti:
Slava Bogu za sve.
Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen.
Devet Zlatoustovih pitanja nakon devetnice
Kada završiš posljednji dan, nemoj odmah zatvoriti ovu devetnicu. Vrati se na devet dana i ostani nekoliko minuta pred Bogom. Ne moraš mu mnogo govoriti. Dopusti da devet pitanja pokaže što se dogodilo tijekom puta.
- Je li Božja riječ tijekom ovih devet dana promijenila makar jednu moju odluku?
- Jesam li svoj grijeh prestao opravdavati, ali i prestao očajavati zbog njega?
- Je li Sveto pismo postalo prisutnije u mojoj svakodnevici?
- Pristupam li Euharistiji svjesnije nego prije devet dana?
- Je li neki potrebit čovjek zbog moje molitve primio konkretnu ljubav?
- Jesu li ljudi s kojima živim osjetili plod mojega obraćenja?
- Jesam li postao hrabriji za istinu, ali nježniji prema čovjeku?
- Jesam li barem jednom prestao pitati samo što meni treba i upitao komu ja mogu služiti?
- Mogu li danas svoju nakanu držati otvorenim dlanovima pred Bogom?
- Ako na sva pitanja ne možeš odgovoriti potvrdno, devetnica nije propala.
Možda ti je upravo jedno od tih pitanja pokazalo gdje trebaš nastaviti. Tamo nastavi.
Jer Bog čovjeka ne gradi odjednom.
Zlatousti je duhovni rast uspoređivao s gradnjom. Kamen po kamen. Korak po korak. Odluka po odluka.
Devetnica završava. Obraćenje se nastavlja.
Izvori i napomene
Za pripravu ove devetnice osobito su korištene sačuvane homilije svetoga Ivana Zlatoustoga na Evanđelje po Mateju, Evanđelje po Ivanu, Djela apostolska, Poslanicu Efežanima, Prvu poslanicu Korinćanima i Poslanicu Hebrejima, kao i kateheze pape Benedikta XVI. o svetom Ivanu Zlatoustom održane 19. i 26. rujna 2007. te njegovo pismo povodom 1600. obljetnice Zlatoustove smrti od 10. kolovoza 2007.
Posebno važni tekstovi za teme ove devetnice jesu Zlatoustova Homilija 11 na Evanđelje po Ivanu o čitanju i razmatranju Evanđelja kod kuće; Homilija 20 na Poslanicu Efežanima s poznatom slikom doma kao „male Crkve“; Homilija 50 na Evanđelje po Mateju o nerazdvojivosti čašćenja Kristova Tijela i ljubavi prema siromašnima; njegove homilije o pokajanju i povratku grešnika te homilije u kojima razrađuje odgovornost kršćanina za dobro drugoga.
Kratki citati svetoga Ivana koji se nalaze uz pojedine dane služe kao patrističko polazište za razmatranje. Razmatranja, izazovi dana, zajednička molitva i litanijski zazivi suvremeni su autorski tekstovi nadahnuti njegovim naukom i nisu predstavljeni kao izvorne Zlatoustove riječi.
Litanijski zaziv svetom Ivanu Zlatoustom u ovoj devetnici novosastavljena je privatna pobožnost nadahnuta njegovim životom i naukom te se ne predstavlja kao službeni liturgijski tekst Crkve.
Sve se molitve svetom Ivanu razumiju u kršćanskom smislu zagovora svetaca: Krist ostaje jedini Spasitelj i središte čitave devetnice.
Završna riječ
Ako nakon ove devetnice budeš više čitao Evanđelje, ona je donijela plod.
Ako se nakon pada brže vraćaš Ocu, donijela je plod.
Ako Euharistiji pristupaš s većim strahopoštovanjem, donijela je plod.
Ako si otvorio ruku siromahu, donijela je plod.
Ako si postao nježniji prema ljudima u svojem domu, donijela je plod.
Ako si progovorio istinu koju si iz straha prešućivao, ali si je izgovorio s ljubavlju, donijela je plod.
Ako si primijetio čovjeka pokraj kojega si prije prolazio, donijela je plod.
Ako još uvijek nisi primio ono za što si molio, ali sada malo više vjeruješ Onomu kojega si molio, možda je donijela jedan od svojih najvećih plodova.
Jer cilj molitve nije samo dovesti Božju volju prema našoj.
Molitva postupno dovodi naše srce prema njegovoj.
I tada čovjek počinje razumijevati posljednju školu svetoga Ivana Zlatoustoga:
Slava Bogu za sve.
Za provjeru Zlatoustova života i njegova nauka posebno su korisne službene vatikanske kateheze: [Benedikt XVI. – Sveti Ivan Zlatousti, I. dio](https://www.vatican.va/content/benedict-xvi/en/audiences/2007/documents/hf_ben-xvi_aud_20070919.html?utm_source=chatgpt.com) i [Benedikt XVI. – Sveti Ivan Zlatousti, II. dio](https://www.vatican.va/content/benedict-xvi/en/audiences/2007/documents/hf_ben-xvi_aud_20070926.html?utm_source=chatgpt.com).