Tekst pripremio i uredio: D.Z. (kateheo.hr)
Foto: D.Z. (sv. Mihael Assisi)
DVADESET ŠESTI DAN
Ne dopusti da rana postane tvoje srce
Riječ Božja: „Budite jedni drugima dobrostivi, milosrdni; praštajte jedni drugima kao što i Bog u Kristu nama oprosti.“ (Ef 4,32)
Dvadeset šestoga dana našega hoda sa svetim Mihaelom dolazimo do jedne od najbolnijih duhovnih borbi – rana koje nam zadaju ljudi koje volimo. Nije svaka povreda jednaka. Riječ nepoznatoga čovjeka može zaboljeti, ali riječ osobe kojoj smo otvorili srce može ostati u nama godinama. Najdublje nas često ne ranjavaju neprijatelji nego oni kojima smo vjerovali: supružnik, roditelj, dijete, brat, sestra, prijatelj, osoba iz zajednice, netko kome smo služili ili netko od koga smo očekivali zaštitu. Što je odnos bio dublji, to izdaja, odbacivanje, nepravedna riječ, zanemarivanje ili napuštanje mogu biti bolniji. Zato Bog danas ne govori: „Pretvaraj se da te nije boljelo.“ Poziva nas na nešto mnogo dublje: ne dopusti da ono što ti je učinjeno odredi ono što ćeš postati.
Jučer smo govorili o čekanju i povjerenju kada Bog ne odgovara onako kako očekujemo. Ponekad upravo u odnosima najdulje čekamo. Čekamo ispriku koja nikada ne dolazi. Čekamo da netko shvati što nam je učinio. Čekamo priznanje nepravde. Čekamo promjenu osobe za koju godinama molimo. Čekamo da se odnos vrati na ono što je nekada bio. I dok čekamo, u srcu se može polako skupljati nešto opasnije od same rane – gorčina.
Poslanica Hebrejima upozorava: „Pripazite da se tko ne sustegne od milosti Božje, da kakav gorki korijen ne proklija pa unese zabunu i zarazi mnoge“ (usp. Heb 12,15). Gorčina je poput korijena. Dugo se možda ne vidi. Izvana funkcioniramo normalno, molimo, služimo, razgovaramo i smijemo se. Ali ispod površine raste korijen. Dovoljno je da netko spomene određenu osobu, da se dogodi slična situacija ili da čujemo njezino ime i odjednom osjetimo koliko rana još uvijek živi.
Problem nije u tome što nas nešto još boli. Bol nije grijeh. Isus je plakao. Bio je žalostan. Doživio je izdaju, napuštanje i odbacivanje. Problem počinje kada od boli napravimo mjesto u kojemu stalno hranimo optužbu. Kada više ne govorimo samo: „To me povrijedilo“, nego iz dana u dan u sebi ponovno vodimo isti proces protiv čovjeka. Prikupljamo dokaze. Ponavljamo njegove riječi. Zamišljamo što bismo mu rekli. Prepričavamo događaj svakome tko će potvrditi da smo bili u pravu. Tada rana više nije samo nešto što nam se dogodilo. Počinje oblikovati našu nutrinu.
Neprijatelj često ne može promijeniti ono što se dogodilo, ali pokušava preko toga događaja oblikovati ono što ćemo postati. Netko te izdao, a kušnja govori: „Nikada više nikome ne vjeruj.“ Netko te odbacio: „Nikada više ne otvaraj srce.“ Netko te ponizio: „Jednoga dana pokazat ćeš im svima.“ Netko ti je nanio nepravdu: „Ne smiješ imati mira dok on ne plati.“ Tako čovjek koji nas je jednom povrijedio dobiva moć nastaviti upravljati našim životom godinama nakon događaja. Oprost prekida upravo tu vlast.
Ali oprost treba pravilno razumjeti. Oprost ne znači reći da ono što se dogodilo nije bilo važno. Ne znači proglasiti zlo dobrim. Ne znači zaboraviti. Ne znači automatski ponovno uspostaviti povjerenje. Ne znači ukinuti zdrave granice. Ne znači ostati u odnosu u kojem se nastavlja ozbiljna nepravda. Ne znači odustati od odgovarajuće zaštite ili pravde. Oprost prije svega znači: odričem se osobne osvete i konačni sud predajem Bogu.
Pavao govori: „Ne osvećujte se, ljubljeni, nego dajte mjesta Božjem gnjevu“ (Rim 12,19). To nije poziv na pasivnost pred zlom. To je poziv da ne postanemo ono protiv čega se borimo. Mogu jasno reći da je nešto pogrešno. Mogu postaviti granicu. Mogu tražiti odgovornost. Mogu se udaljiti ako je potrebno. Ali ne moram hraniti mržnju.
Isus na križu daje nam najradikalniju sliku takve slobode: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“ (Lk 23,34). Ne govori da čavli ne bole. Ne govori da raspeće nije nepravda. Upravo usred stvarne nepravde odbija dopustiti da mržnja postane odgovor na mržnju. To je srce Evanđelja. Svijet govori: „Povrijedili su te – povrijedi njih.“ Isus govori: „Ne dopusti da njihovo zlo odredi tvoje srce.“
To ne možemo učiniti samo snagom volje. Ponekad je rana prevelika. Zato oprost često počinje vrlo malom molitvom: „Gospodine, ja još ne osjećam da mogu oprostiti, ali želim željeti oprostiti.“ I to može biti prvi veliki korak. Bog može raditi s iskrenim srcem koje još nije stiglo do cilja.
Oprost je često proces. Postoji odluka oprostiti, a zatim srce mora postupno proći putem ozdravljenja. Možemo danas iskreno oprostiti, a sutra se rana ponovno javi. To ne mora značiti da jučer nismo oprostili. Možda samo znači da smo ponovno dotaknuli bolno mjesto. Tada možemo ponovno reći: „Gospodine, ono što sam Ti predao jučer, predajem Ti i danas.“
Ponekad ćemo to morati učiniti mnogo puta.
Petar pita Isusa: „Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?“ Isus odgovara: „Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam“ (Mt 18,21-22). Isus ne daje matematičku granicu. Govori o srcu koje odbija voditi knjigovodstvo osvete.
Ali ovdje se krije važna razlika: oprost i pomirenje nisu potpuno isto. Za oprost je dovoljna moja odluka pred Bogom. Za potpuno pomirenje potrebne su dvije strane, istina, obraćenje i ponovno građenje povjerenja. Mogu oprostiti čovjeku koji nikada neće priznati što je učinio. Mogu mu oprostiti, a ipak zaključiti da odnos ne može biti isti. Mogu nekoga voljeti kršćanskom ljubavlju i istodobno imati jasnu granicu.
To je posebno važno jer se ponekad kršćanski govor o oprostu pogrešno koristi kako bi se povrijeđenu osobu prisililo da odmah ponovno vjeruje onome tko ju je povrijedio. Ali povjerenje se ne zahtijeva; ono se gradi. Ako je netko ozbiljno izdao povjerenje, oprost može biti trenutačna odluka, dok obnova povjerenja može trajati dugo.
Isus nas poziva na milosrđe, ali nikada na život u laži.
Ponekad ipak najveći problem nije druga osoba, nego razgovor koji s njom nastavljamo voditi u svojoj glavi. Ona možda nije prisutna, ali mi svaki dan ponovno razgovaramo s njom. Objašnjavamo joj. Optužujemo je. Pobjeđujemo u zamišljenim raspravama. Uvjeravamo je koliko je pogriješila. I tako joj dajemo sate života koje možda više nikada neće dobiti u stvarnosti. U jednom trenutku trebamo reći: „Dosta. Ovaj razgovor sada vodim s Bogom.“
Psalmi nam pokazuju da pred Bogom možemo govoriti vrlo iskreno. Ne trebamo glumiti da nismo ljuti. Možemo reći: „Gospodine, boli me. Ovo nije bilo pravedno. Ljutit sam. Ne razumijem.“ Ali postoji razlika između izlijevanja boli pred Bogom i hranjenja mržnje bez Boga. U molitvi rana dolazi pred Liječnika.
Sveti Mihael ponovno nas podsjeća: Tko je kao Bog? Ja nisam sudac ljudskoga srca.
Ne poznajem sve motive. Ne mogu izreći konačni sud nad čovjekom.
Mogu razlučiti njegovo djelo. Mogu reći da je nešto bilo pogrešno. Ali posljednju riječ o njemu ostavljam Bogu. To je oslobađajuće. Ne moram biti tužitelj, sudac i izvršitelj kazne.
Bog je Bog.
Možda se bojimo da će, ako oprostimo, druga osoba „proći nekažnjeno“. Ali oprost ne znači da pravda prestaje postojati. Znači da više ne pokušavamo nositi teret konačne pravde na svojim ramenima. Bog vidi ono što mi ne vidimo. Njemu predajemo sud. Ponekad ćemo otkriti još nešto teško: i mi smo nekoga povrijedili.
Lako je čitati razmatranje o oprostu misleći na ljude kojima trebamo oprostiti. Ali Duh Sveti može postaviti drugo pitanje: „A kome trebaš reći: oprosti?“
Možda smo se opravdavali. „Nisam tako mislio.“ „On je prvi počeo.“ „Samo sam rekao istinu.“ Ali namjera ne briše uvijek posljedicu. Ponekad je potrebno jednostavno reći: „Povrijedio sam te. Žao mi je.“ Bez „ali“. Bez objašnjenja. Bez prebacivanja dijela krivnje natrag. To je poniznost o kojoj smo govorili prije nekoliko dana. Jedna iskrena isprika može otvoriti vrata koja su godinama bila zatvorena. Ne možemo prisiliti drugoga da je prihvati. Ali možemo učiniti svoj dio. A možda je upravo to današnja duhovna borba: ne samo oprostiti, nego i zatražiti oproštenje.
Molitva
Gospodine Isuse Kriste, danas Ti donosim ljude koji su me povrijedili. Ne želim pred Tobom umanjivati ono što se dogodilo. Ti poznaješ istinu. Znaš riječi koje su me ranile, obećanja koja su prekršena, povjerenje koje je izdano, trenutke kada sam bio ostavljen, zanemaren ili nepravedno osuđen. Znaš i rane o kojima nikada nisam govorio. Danas Ti ih predajem.
Ne želim da ono što su mi učinili odlučuje kakav ću čovjek postati.
Ne želim da njihova gorčina postane moja gorčina.
Ne želim da njihova nepravda proizvede novu nepravdu u meni.
Ne želim nositi osvetu.
Ako još ne mogu potpuno oprostiti, daj mi barem milost da želim oprostiti. Uzmi tu malu želju i povećaj je.
Oprosti i meni, Gospodine, za ljude koje sam ja povrijedio. Pokaži mi kome trebam pristupiti, što trebam priznati i gdje trebam reći jednostavno: „Oprosti mi.“
Molitva svetom Mihaelu Arkanđelu
Sveti Mihaele Arkanđele, brani nas u boju; protiv pakosti i zasjeda đavolskih budi nam zaklon! Neka mu zapovjedi Bog, ponizno molimo; a ti, vojvodo vojske nebeske, Sotonu i druge zle duhove, koji svijetom obilaze na propast duša, božanskom jakošću u pakao strovali. Amen.
Sveti Mihaele, zagovaraj me kada neprijatelj pokušava od moje rane napraviti gorčinu. Kada me poziva da ponovno u mislima vodim stare svađe, vrati me Bogu. Kada želim uzvratiti istom mjerom, podsjeti me na Krista. Kada se bojim oprostiti jer mislim da time opravdavam nepravdu, pomozi mi razumjeti da oprost nije poricanje istine, nego predavanje konačnoga suda Bogu.
Kada trebam postaviti granicu, izmoli mi hrabrost.
Kada trebam oprostiti, izmoli mi milosrđe.
Kada trebam zatražiti oproštenje, izmoli mi poniznost.
A kada želim zauzeti Božje mjesto suca, neka tvoje ime odjekne u meni: Tko je kao Bog?
Današnja odluka i završna molitva
Danas ću pred Gospodinom donijeti jednu osobu čije ime u meni još uvijek izaziva bol, ljutnju ili gorčinu. Neću pokušavati proizvesti osjećaje koje nemam. Samo ću iskreno reći: „Gospodine, znaš što se dogodilo. Znaš koliko me boli. Ali danas odlučujem ne hraniti mržnju. Predajem Ti ovu osobu i konačni sud nad njom.“
Ako mogu, molit ću: „Gospodine, blagoslovi je onako kako Ti znaš da joj je potrebno. Dovedi je k istini, obraćenju, ozdravljenju i spasenju. A mene oslobodi od svega što me za ovu ranu veže.“
Ako se sutra bol ponovno pojavi, neću zaključiti da je sve bilo uzalud. Ponovno ću oprostiti.
Ako se pojavi prekosutra, ponovno ću predati. Koliko god puta bude potrebno.
Gospodine, ne želim više nositi ljude koji su me povrijedili kao teret u svojem srcu.
Ne želim da njihove riječi određuju moje raspoloženje.
Ne želim da njihova nepravda određuje moje odnose s ljudima koji mi nisu ništa učinili.
Ako me jedan čovjek izdao, ne želim zbog njega sumnjati u svakoga.
Ako me netko odbacio, ne želim zbog toga zatvoriti srce ljubavi.
Ako me netko ponizio, ne želim ostatak života dokazivati svoju vrijednost.
Ako me netko povrijedio, ne želim postati čovjek koji povrjeđuje.
Želim biti slobodan. Ne slobodan zato što se ništa nije dogodilo.
Nego slobodan zato što ono što se dogodilo više ne upravlja mojim srcem.
Sveti Mihaele Arkanđele, čuvaj moje srce od gorčine. Marijo, koja si pod križem gledala patnju svojega Sina i ipak ostala vjerna Bogu, zagovaraj me. Duše Sveti, uđi u mjesta mojih rana koja još uvijek zaključavam.
Isuse, tamo gdje sam bio ranjen, nauči me ponovno ljubiti.
Tamo gdje sam bio izdan, nauči me mudro ponovno vjerovati.
Tamo gdje sam bio ponižen, vrati mi dostojanstvo koje dolazi od Tebe.
Tamo gdje sam ja ranio druge, daj mi poniznost tražiti oproštenje.
I kada me stara rana ponovno pita: „Tko će sada donijeti pravdu?“ želim moći odgovoriti:
„Bog vidi. Bog zna. Bogu predajem sud. A ja biram slobodu.“
Jer oprost ne mijenja prošlost. Ali može promijeniti ono što će prošlost učiniti mojoj budućnosti.
„Ne daj se pobijediti zlom, nego dobrim svladavaj zlo.“ (Rim 12,21)
Tko je kao Bog? Nitko nije kao Bog!